Odrastanje često mijenja odnos između roditelja i porodice.
Psiholozi ističu da je distanciranje tokom adolescencije normalan dio razvoja, ali produžena emocionalna distanca u odrasloj dobi može ozbiljno oštetiti odnos.
Psiholozi upozoravaju da roditeljske anksiozne reakcije često pogoršavaju situaciju. Međutim, mnogi problemi se mogu ublažiti otvorenom komunikacijom i boljim razumijevanjem potreba obje strane. Dakle, ovo su neki od znakova koji pokazuju da se odrasla djeca udaljavaju od roditelja.
Zanemarivanje porodičnih tradicija
Istraživanja pokazuju da sukobi oko vrijednosti često igraju glavnu ulogu u otuđenju porodice. Kada odrasla djeca potpuno odbace porodične običaje i tradiciju, roditelji to mogu shvatiti kao znak distanciranja i nezainteresovanosti. Psiholozi ističu da takvo ponašanje ne znači uvijek nedostatak ljubavi, već i želju za stvaranjem vlastitog identiteta, piše YourTango.
Ne odgovaraju i ne održavaju kontakt
„Danas, odraslo dijete nema nikakve veze sa svojim roditeljem osim želje da održi taj odnos“, rekao je psiholog Joshua Coleman. Čak i kratke poruke, fotografije ili mali znakovi pažnje mogu mnogo značiti roditeljima.
Ne dijele važne životne događaje. Mnogim roditeljima je teško nositi se s time kada ih djeca isključuju iz važnih trenutaka u njihovim životima. Dr. Coleman ističe da većina roditelja "pati" od otuđenja, čak i ako to ne pokazuju otvoreno. Psiholozi kažu da uključivanje roditelja u svakodnevne događaje može pomoći u održavanju osjećaja povezanosti.
Ignorisanje tokom razgovora
Psiholozi upozoravaju da ignorisanje nekoga tokom razgovora može ostaviti snažan osjećaj odbacivanja. Provjeravanje njihovog telefona ili površno slušanje roditelji često doživljavaju kao poruku da nisu važni. Pažljivo slušanje ima veliku emocionalnu vrijednost u porodičnim odnosima.
Pojavljuju se samo kada im nešto treba.
Kada vam se odrasla djeca obraćaju isključivo za finansijsku pomoć ili brigu o djeci, roditelji se često osjećaju iskorišteno. Psiholozi ističu da svaka veza zahtijeva ravnotežu emocionalne podrške i međusobne pažnje. Ako komunikacija postoji samo kada je nešto potrebno, veza s vremenom može postati površna.
Posjete doživljavaju kao obavezu.
Teorija samoodređenja naglašava važnost autonomije, povezanosti i međusobne brige unutar porodice. Pritisak za posjetama može biti frustrirajući, ali potpuno izbjegavanje roditelja često ostavlja osjećaj izolacije. Stoga je važno pronaći ravnotežu koja odgovara objema stranama.
Pokazuju nezahvalnost.
Psiholozi ističu da roditelji često vrlo lično doživljavaju nedostatak zahvalnosti. Međutim, upozoravaju da se ponekad iza takvog ponašanja kriju depresija, stres ili neriješeni sukobi iz prošlosti. Otvoren razgovor može pomoći u razumijevanju razloga za takvo ponašanje.
Ignorišu savjete.
Roditeljski savjeti odrasloj djeci često zvuče kao kritika, iako obično proizlaze iz zabrinutosti i iskustva. Psiholozi ističu da roditelji često pokušavaju na ovaj način ostati uključeni u živote svoje djece. Potpuno odbacivanje čak i dobronamjernih savjeta roditelji mogu doživjeti kao emocionalno distanciranje.
Često otkazuju termine.
Otkazivanje planova može biti mnogo bolnije za roditelje nego što odrasla djeca shvataju. Psiholog Dave Smallen ističe: "Ranjivost je ključna za njegovanje emocionalne bliskosti." Otvoreno izražavanje osjećaja može pomoći u smanjenju osjećaja usamljenosti i nerazumijevanja.
Distanciraju se i zadržavaju nježnost.
Istraživanja pokazuju da redovan kontakt i izrazi naklonosti pozitivno utiču na porodične odnose. Roditelji često žele male znakove pažnje, poput zagrljaja, poziva ili riječi "Volim te". Psiholozi ističu da čak i male promjene u ponašanju mogu pomoći u održavanju emocionalne bliskosti.
Oni se stalno svađaju.
Psiholog Nick Wignall upozorava da razgovori ne bi trebali biti "takmičenja koja treba pobijediti". "Umjesto da razgovore doživljavate kao takmičenja, počnite ih doživljavati kao prilike da služite drugoj osobi, a ne sebi", objašnjava on. Česte svađe ponekad mogu prikriti dublje emocionalne ili mentalne probleme.
