7. maj 1993. godine u Banjoj Luci nije samo srušena jedna građevina.
Tog dana srušen je dio pamćenja, dio identiteta jednog grada i jednog naroda. Srušena je Ferhadija džamija – simbol višestoljetne prisutnosti, kulture i duhovnosti koji je stajao u srcu grada još od 16. stoljeća.
U ranim jutarnjim satima, u atmosferi rata i nasilja koji je gutao Bosnu i Hercegovinu, Ferhadija je minirana i gotovo sravnjena sa zemljom. Njen kamen, pažljivo klesan prije više od četiri stoljeća, raznesen je, odnesen i zatrpan – kao da se htjelo izbrisati i samo sjećanje da je ikada postojala.
To nije bio samo napad na jednu bogomolju. Tog dana, zajedno s Ferhadijom, nestajali su i tragovi života jedne zajednice u Banjoj Luci. Uništavane su i druge vjerske građevine, a ljudi su protjerivani iz svojih domova. Grad je ostajao bez svojih slojeva historije, kao da se brišu stranice knjige koja je stoljećima pisana.
Ferhadija je bila više od arhitekture. Bila je djelo osmanske umjetnosti, prostor molitve, susreta, tradicije i kontinuiteta. Njena ljepota i značaj činili su je jednim od najprepoznatljivijih simbola Banje Luke. U njenim zidovima nisu bile samo cigle i kamen – bili su utkani stoljeći života, običaja i sjećanja.
Njen nestanak ostavio je prazninu koja se nije mogla mjeriti samo materijalno. Bio je to osjećaj gubitka koji su ljudi nosili u sebi, bez obzira gdje su se tada nalazili. Za one koji su izbjegli, to je bio dokaz da se ne brišu samo kuće, nego i pripadnost. Za one koji su ostali, to je bio prizor tišine u centru grada gdje je nekada odzvanjala molitva.
Ali Ferhadija nije ostala samo ruševina. Godinama kasnije, uz ogromne napore i uz pomoć ljudi koji su vjerovali u povratak kulturnog naslijeđa, počela je njena obnova. Kamen po kamen, iz prašine i ruševina, vraćao se dio po dio izgubljene ljepote. Godine 2016. ponovo je otvorena, vraćena u život – ne kao kopija, nego kao simbol upornosti da se sjećanje ne može potpuno izbrisati.
Danas, 7. maj se obilježava kao dan sjećanja na uništenje džamija u Bosni i Hercegovini, kao podsjetnik na razmjere gubitka kulturnog i vjerskog naslijeđa.
Ferhadija ostaje opomena – da se rušenje kulturnih simbola nikada ne završava samo na kamenu i zidovima. Ono ostavlja trag u ljudima, u gradovima i u vremenu. I upravo zato, njen povratak nije samo obnova jedne građevine, nego i pokušaj da se vrati dio dostojanstva, pamćenja i nade.
Jer gradovi mogu izgubiti svoje spomenike, ali ne mogu izbrisati ono što su oni značili.
