Bosna i Hercegovina već decenijama govori o modernoj saobraćajnoj infrastrukturi, povezivanju regija, privlačenju investicija i približavanju evropskim standardima.
Međutim, stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugačiju sliku. Za gotovo četvrt stoljeća izgrađeno je svega oko 150 kilometara autoputa, što znači da je prosječan tempo gradnje iznosio tek šest kilometara godišnje.
Takva statistika bila bi poražavajuća i za mnogo siromašnije zemlje, a posebno zabrinjava kada se uporedi sa državama regiona koje su u istom periodu izgradile višestruko više kilometara modernih saobraćajnica. Dok se u evropskim zemljama desetine kilometara autoputa grade za nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini pojedine dionice postaju višegodišnje građevinske sage bez jasnog kraja.
Još veći problem od sporosti gradnje jeste činjenica da su kašnjenja postala pravilo, a ne izuzetak. Gotovo da nema velikog infrastrukturnog projekta kojim upravljaju Autoceste Federacije BiH, a da nije probio ugovorene rokove.
Dionica Putnikovo Brdo – Medakovo kasni godinu i osam mjeseci. Na dionici Medakovo – Ozimice situacija je dodatno zakomplikovana nakon što je turska kompanija Cengiz Insaat 21. marta obustavila radove tvrdeći da joj Autoceste FBiH duguju čak 136 miliona konvertibilnih maraka. Projekat koji je trebao predstavljati važan korak u povezivanju sjevera i juga zemlje pretvoren je u još jedan primjer institucionalne neefikasnosti i finansijskih problema.
Ništa bolja nije ni situacija na dionici Nemila – Vranduk, jednom od najproblematičnijih projekata na Koridoru Vc. Ova dionica kasni dvije godine i pet mjeseci, a građani već godinama slušaju nova obećanja i nove rokove.
Posebnu pažnju privlači poddionica Vranduk – Ponirak. Ugovor za njenu izgradnju potpisan je još u maju 2019. godine, a narednog mjeseca ulazi u petu godinu kašnjenja. Slično je i sa poddionicom Ponirak – Vraca koja kasni više od četiri godine. Umjesto da predstavljaju primjere uspješne realizacije evropskih infrastrukturnih projekata, ove dionice postale su simbol neispunjenih obećanja.
Možda nijedan projekat bolje ne oslikava stanje u cestogradnji od Sarajevske obilaznice. O njenom završetku govori se skoro dvije decenije. Od početnih aktivnosti prošlo je čak 18 godina, a projekat još nije u potpunosti završen. Djeca koja su rođena kada se počelo govoriti o obilaznici danas postaju punoljetni građani Bosne i Hercegovine. U međuvremenu su završili osnovnu i srednju školu, upisali fakultete ili pronašli posao, dok se završetak obilaznice i dalje najavljuje u budućem vremenu.
Sličnu sudbinu doživjela je i brza cesta Lašva – Nević Polje. Rok za završetak radova iznosio je 20 mjeseci, ali je danas premašen za više od dvije i po godine. Riječ je o projektu od velikog značaja za srednju Bosnu, koji je trebao rasteretiti postojeću saobraćajnu mrežu i unaprijediti povezanost privrede ovog dijela zemlje.
Posebna priča je tunel Hranjen, jedan od najkontroverznijih infrastrukturnih projekata posljednjih godina. U njega su uloženi deseci miliona maraka, ali završetak je i dalje neizvjestan. Iz Autocesta FBiH otvoreno priznaju da trenutno nemaju dovoljno novca za nastavak radova. Tako je projekat koji je trebao simbolizirati razvoj istočne Bosne postao simbol lošeg planiranja, neizvjesnog finansiranja i neodgovornog upravljanja javnim sredstvima.
Sve ovo događa se u trenutku kada međunarodne finansijske institucije sve otvorenije izražavaju zabrinutost zbog načina upravljanja Autocestama Federacije BiH. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Evropska investiciona banka (EIB), prema dostupnim informacijama, nisu spremne odobravati nove kreditne tranše dok se ne riješe problemi u rukovođenju preduzećem i dok se ne osiguraju efikasniji mehanizmi upravljanja projektima.
Dodatnu sjenu na rad ovog javnog preduzeća bacaju i informacije da Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala (POSKOK) vodi više predmeta koji se odnose na rad sadašnjih i bivših uprava Autocesta FBiH. Iako se svaki slučaj mora posmatrati kroz institucije i zakonske procedure, sama činjenica da postoji toliki broj predmeta govori o ozbiljnosti problema koji godinama prate ovo preduzeće.
Posljedice ovakvog stanja ne osjećaju samo vozači koji svakodnevno stoje u kolonama. Spor razvoj putne infrastrukture direktno pogađa privredu, investicije, turizam i ukupnu konkurentnost države. Svaki kilometar autoputa koji kasni znači sporiji protok robe, veće troškove transporta, manje investicija i izgubljene prilike za ekonomski razvoj.
Zbog toga pitanje odgovornosti više ne može biti gurnuto pod tepih. Nakon četvrt stoljeća gradnje i samo 150 kilometara autoputa, građani imaju pravo tražiti odgovore. Ko je odgovoran za višegodišnja kašnjenja? Kako su trošene stotine miliona maraka javnog novca? Zašto se rokovi konstantno pomjeraju? I najvažnije – ko će snositi posljedice za izgubljene godine razvoja?
Jer, ako su kašnjenja postala pravilo, a ne izuzetak, onda problem više nije u pojedinačnim projektima. Problem je u sistemu koji godinama proizvodi iste rezultate, dok građanima ostavlja samo nova obećanja, nove rokove i nova razočarenja.
