Klaudija Karamana obavlja funkciju dvije godine, a njen rad već privlači neželjenu pažnju.
Prije godinu dana poslato joj je anonimno pismo sa rukom nacrtanim krstom na kućnu adresu.
Zatim je, u martu ove godine, grupa nasilnika noću upala u njenu kancelariju i napravila premetačinu.
Radi sopstvene zaštite, Karamana je sada dobila policijsku pratnju.
Ona je preuzela ulogu javne tužiteljke u sudu za maloljetnike u Palermu u julu 2021.
Mnoge njene istrage bile su usredsređene na djecu mafijaških bosova i trgovaca drogom.
U nekim slučajevima, ona je tražila da se sklone iz porodica i smjeste u prihvatilišta.
Ove intervencije su pretvorile Karamanu u metu razjarenih mafijaških klanova.
Ali, prema njenim riječima, odvajanje djece od roditelja zločinaca ponekad je jedini način da ostanu bezbjedni.
„Ne shvatamo olako ovu odluku“, kaže Karamana u kancelariji u Palermu.
„Naprotiv – to je posljednje rješenje, kada nema drugih.“
Karamanin rad na Siciliji je još jedan pokušaj da se djeca zaštite od uvlačenja u opasnost organizovanog kriminala.
Pridružuje se projektu Liberi di Scegliere (Slobodan izbor) u regionu Kalabrije, koji je započeo 2012. godine i bio je tema filma Sinovi Ndrangete, objavljenog 2019.
Samo relativno mali broj djece i tinejdžera je sklonjeno u okviru ovih programa – oko 80. maloljetnih osoba i 30. porodičnih jedinica u Kalabriji od 2012.
Ali projekti su izazvali širu diskusiju o dobrobiti djece u mafijaškim porodicama – i šta država treba da učini da im pomogne.
Neki kritičari brinu da će trauma života odvojenog od porodice biti gora od rizika da ostanu tamo gde jesu.
„Javno mnjenje je prilično podjeljeno“, kaže Ombreta Ingrasi, istraživačica sa Univerziteta u Milanu, specijalizovana za sociologiju porodica organizovanog kriminala.
Čak i u Palermu, gdje su ljudi dobro svjesni opasnosti od odrastanja u mafiji, neki smatraju da porodičnu zajednicu treba sačuvati po svaku cijenu.
Karamanu je posebno iznenadila javna kritika lokalnog sveštenika u Palermu, koji je sasvim jasno stavio do znanja da smatra da je djetetu mjesto sa majkom i ocem.
„Željela sam da razgovaram s njim lično“, kaže Karamana, „da mu objasnim da to nije oblik kazne“.
Ona naglašava da se djeca ne sklanjaju bez valjanog razloga: „Nikada se neću umoriti od tvrdnji da se to dešava samo u neizbežnim situacijama, kao što je kada je roditelj diler droge, a dijete se uključi u zločin“.
Odrastanje uz mafiju
Ono što se obično naziva „mafijom“ zapravo pokriva mnogo različitih klanova u Italiji – od kojih su najozloglašeniji Ndrangeta u Kalabriji, Kamora u Kampaniji i Koza nostra na Siciliji.
Odrastanje u ovim organizacijama oblikuje živote djece od samog početka.
„Postoji mit da mafija ne uključuje žene ili djecu, ali to nije tako“, kaže Franko Nikastro, novinar na Siciliji koji je decenijama pisao o mafijaškoj kulturi.
„Djeca su pripremljena za zločinački život. To je dio njihovog vaspitanja.“
Oba roditelja mogu, na primjer, da obrazuju djecu o mafijaškoj kulturi i njenim vrijednostima, kao što je omerta (kodeks ćutanja, što znači, ne sme se govoriti o organizaciji ili njenim aktivnostima).
U mnogim porodicama se može očekivati da sin prati oca u organizaciji, dok se od kćerke može očekivati da se uda u drugu mafijašku porodicu, jačajući strateške saveze.
Otac može biti direktnije uključen u kriminalne aktivnosti od majke, ali oba roditelja imaju tendenciju da igraju ulogu u prenošenju zločina.
„Majka ponekad može opravdati nasilje i objasniti zašto je ono značajno ili važno“, kaže Ana Serđi, profesorica kriminologije na Univerzitetu u Eseksu, koja je analizirala uticaj sklanjanja u Kalabriji.
Možda će vam i ova priča biti zanimljiva:
U istraživanju, Serđi navodi slučaj mladog tinejdžera koji je pomogao ocu da sakrije pištolje i drugo oružje, i, prema riječima suda, smatra se da je to aktivnost oca i sina, nešto što je „vrijeme provedeno sa ocem, dio njihovog posebnog odnosa“.
Mafijaška kultura takođe može oblikovati djete na druge dugotrajne načine.
To može doprinijeti, na primjer, visokom nivou izostajanja sa nastave i napuštanja škole u određenim dijelovima Italije.
Nikastro ističe da je prema podacima iz 2022. godine, najmanje 21 odsto djece školskog uzrasta u Palermu ili napustilo školu ili ne pohađa redovno nastavu.
„Veoma je zabrinjavajuće“, kaže on. „Ne verujem da se takve brojke mogu naći u bilo kom drugom djelu zapadnog svijeta.
U adolescenciji, kaže on, mnoga od ove djece već učestvuju u kriminalnim aktivnostima kao što je dilovanje droge.“
Napuštanje škole može biti posebno štetno jer su nastavnici možda jedini koji mafijaškoj djeci nude drugačiju viziju, kaže Nikastro, ukazujući na riječi sicilijanskog autora iz 20. veka Đezualda Bufalina.
„Rekao je da možete pobjediti mafiju sa armijom učitelja, jer oni mogu da poučavaju vrijednostima koje dete ne bi naučilo od svoje porodice ili od društva oko sebe“, kaže on.
„Treba početi od ranog detinjstva.“
Postoje i fizičke opasnosti. U 2022. godini bilo je najmanje 18. slučajeva da su djeca na Siciliji primljena u bolnicu zbog predoziranja lijekovima koje su pronašli u porodičnoj kući, prema izvještajima lokalnih novina.
Jedan slučaj je imao samo 13. mjeseci.
Kako odrastaju, neke ljude može privući izvjesnost života koji je pred njima, sugeriše Serđi – sa unaprijed određenim ulogama i tjesno povezanim porodičnim i društvenim odnosima.
„Gledajući spolja, možemo reći da nema slobode. Ali ja bih rekla da je to malo komplikovanije od toga. Može se činiti da se kompromis isplati.“
Oni tada mogu da ovjekovječe ciklus sa svojom djecom.
Ingrasi, čija knjiga Rod i organizovani kriminal u Italiji istražuje ulogu žena u mafiji, naglašava da se žene koje se nadaju bjekstvu često suočavaju sa istim izazovima kao i druge žrtve zlostavljanja.
„Prilično je važno kontekstualizovati iskustvo ovih žena koje bježe od porodica koje ih psihički i fizički zlostavljaju, jer moraju da vjeruju državi i potreban im je pristup uslugama za žene“, kaže ona.
„U južnoj Italiji postoji svega nekoliko centara za žene žrtve nasilja.“
Otkrila je da mnogi ljudi koji su odrasli u mafijaškoj kulturi ne mogu zamisliti alternativni život.
„Oni misle da je to normalno.“, kaže ona.
Ona se prisjeća jedne sagovornice koja je bila iskreno zbunjena nekim njenim pitanjima, kao da je porodična trgovina drogom tipičan posao.
„Govorila je kao da nisam normalna.“
Oni koji žele da odu mogu se otuđiti od porodica koje ne odobravaju njihovu nelojalnost.
Mogu se suočiti sa prijetnjama nasiljem ili smrću ako postoji rizik da će obavjestiti ostale članove.
Sloboda izbora
Prema italijanskom zakonu, dijete može biti odvojeno od porodice kada postoje čvrsti dokazi da roditelji ne ispunjavaju zakonske uslove da obezbjede odgovarajuću njegu i obrazovanje, tako da njihovo ponašanje ugrožava dobrobit djeteta.
Navođenje djeteta na krivična djela je jedan takav primjer.
Ovo je bila pravna osnova Liberi di Scegliere, koju je u Kalabriji u južnoj Italiji osnovao predsjednik regionalnog omladinskog tribunala, sudija Roberto Di Bela.
„Ključna stvar je dati ovoj djeci šansu za iskupljenje, da im pokažemo da je drugačiji život moguć“, kaže Đorđo De Čeki, nacionalni koordinator projekta.
U jednom slučaju prikazanom u istraživanju Serđijeve, na primjer, devojčica u ranim tinejdžerskim godinama je sklonjena iz porodice Ndrangeta i preseljena van Kalabrije.
„Čini se da je ovo rješenje jedino izvodljivo da se izbjegne osveta“, zaključio je sud, „da se djevojčica spase od neizbežne sudbine i da joj se u isto vrijeme omogući da iskusi različite kulturne, emocionalne, psihološke kontekste“.
Sud se nadao da će joj to omogućiti da se „oslobodi roditeljskog uslovljavanja“.
De Čeki naglašava da je svaki slučaj jedinstven i da sud razmatra mnoge faktore prije nego što donese odluke.
Sud može, na primjer, odlučiti da ukine roditeljska ovlaštenja jednom roditelju, a ne drugom, ako neko pokaže veću spremnost za promjenu.
Analiza presuda suda Serđijeve pokazala je da su očevima najčešće ukidana roditeljska ovlaštenja, dok su majke obično dobile drugu šansu ako su bile spremne da pruže djetetu život bez zločina.
U svim slučajevima, majkama je bilo dozvoljeno da održavaju neki kontakt sa djetetom.
Ako postoje rođaci koji nisu dio mafije, sud može pokušati da smjesti djecu kod njih.
Najvažnije je da se djeci nudi psihološka i obrazovna podrška koja će ih usmjeriti ka boljem putu u životu.
Suočavanje sa kritičarima
Karamana radom u Palermu pokušava da zauzme pažljiv i saosjećajan pristup.
Razdvajanje djece od roditelja je poslednje riješenje.
„Svako dijete ima pravo da živi u svojoj nuklearnoj porodici osim ako je to u suprotnosti sa pravom da odrasta fizički i psihički zdravo“, kaže ona.
U skoro svakom slučaju pokušavaju da majci ponude zaštitu i sigurnost da ode sa djetetom.
„Pitamo te žene: šta želite za svoje dijete? Alternative su često zatvor ili smrt“, kaže Karamana.
„Ako majka odbije, provjeravamo da li u krugu porodice postoji neko od povjerenja ko se ogradio od kriminalnog života“, dodaje ona.
„I prije nego što se nastavi, situaciju pažljivo prate socijalna služba i policija.“
Čak i ako je dijete udaljeno iz porodične kuće, roditelji će često imati pravo na posjete, pod uslovom da dijete pristane da ih vidi.
A odluke suda mogu biti poništene, a porodica ponovo spojena, ako roditelji prekinu veze sa mafijom.
Ovo možda zvuči nevjerovatno – ali oba programa su vidjela izuzetne priče o uspjehu djece i čitavih porodica koje su se oslobodile.
„Za svako dijete koje ne izabere put koji mi želimo, postoji barem još jedno koje želi“, kaže Serđijeva, na osnovu analize suda za maloljetnike u Kalabriji.
De Čeki ukazuje na porodicu mafijaškog bosa koji je bio u zatvoru zbog teških zločina.
I njegov sin je osuđen, dok je kćerka smještena u hraniteljsku porodicu.
Mogla je to da bude srceparajuća priča, a sin je ipak nastavio da uči u zatvoru i nakon odsluženja roka odlučio je da živi poštenim životom, dok je kćerka postala punoljetna bez uvlačenja u zločin.
„Čak je i njena majka odlučila da promjeni život i da prati djecu u ovom mučnom, ali neophodnom procesu obnove“, kaže De Čeki.
Kćerka sada ima posao, a sin razmišlja da studira pravo.
Čak i otac, koji se u početku protivio odluci suda, sada cjeni „preporod“ porodice, kaže De Čeki.
„Vidjeli smo mnogo ovakvih porodica“, dodaje on – ljudi koji su dobili priliku da izaberu novi način života daleko od kriminala.
„Zato u svakom građanskom društvu dostojnom tog imena uvek mora biti otvoren alternativni put.“
