Dok svijet gleda na Hormuzki tjesnac kao na geopolitički punkt, ono što se odvija iza kulisa prijeti da zasjeni same vojne konfrontacije. Američki predsjednik Donald Trump svojom oštrom porukom o “sravnjenju s zemljom” iranskih energetskih postrojenja izazvao je medijski spektakl, ali stvarna igra koja se odvija daleko od svjetala reflektora mnogo je sofisticiranija i opasnija.
Iranska strategija “forward defence” nije samo vojna doktrina – to je način razmišljanja u kojem sukob prerasta u psihološku, kibernetičku i političku dimenziju. Iran se, prema mnogim analitičarima, ne oslanja samo na brojne rakete ili nuklearne prijetnje; on sofisticirano koristi tajne mreže, bespilotne letjelice i cyber alate kako bi sukob premjestio na teritorij protivnika, destabilizirao ga iznutra i zadržao inicijativu.
Strah u SAD-u nije neosnovan. Od pokušaja napada u Austin, New Yorku, Norfolku i West Bloomfieldu do otkrivanja tajnih mreža koje djeluju desetljećima, Washington je svjestan da prijetnja nije samo vojna, već unutarnja. Migracijska politika i otvorenost granica, prema nekim kritikama, omogućile su Teheranu širenje svoje mreže unutar SAD-a, dok uhićenja i prisustvo iranskih državljana u zemlji predstavljaju samo vrh ledenog brijega.
Cyber rat je nova stvarnost. Napadi na elektroenergetske mreže, bolnice i vodovodne sustave pokazuju koliko je američka infrastruktura ranjiva. Drugi aspekt prijetnje je sofisticirani arsenal bespilotnih letjelica – lagane, jeftine, teško otkrivljive – koje mogu nositi eksplozivne, kemijske ili biološke terete. U kombinaciji s informacijama o mogućoj upotrebi kemijskog i biološkog oružja, scenarij postaje jezivo realan.
Najopasnija dimenzija sukoba nije u bombama ili dronovima, već u percepciji i strahu. Iranska strategija, tempirana prema praznicima i simboličkim datumima, koristi psihološki efekt da bi izazvala paniku i politički pritisak. Američka vojna nadmoć u klasičnom smislu nije sporna, ali sposobnost procjene i odgovora na asimetrične prijetnje ostaje ključna – i tu Washington pokazuje znakove podcjenjivanja.
Globalni rizik koji proizlazi iz ovog sukoba nadilazi Hormuzki tjesnac ili naftna polja. Riječ je o testu za sposobnost suvremenih država da se nose s ratovanjem novog tipa – ratovanjem sjena, mreža i informacija. Svaki promašaj u procjeni može imati posljedice koje se neće ograničiti samo na regionalni sukob, već mogu uzdrmati temelje međunarodne sigurnosti.
U konačnici, dok Trump prijeti “sravnjenjem s zemljom”, prava moć leži u sposobnosti Teherana da operira ispod radara, u tišini, u sjeni, koristeći sve resurse koje moderni svijet pruža. Ovo nije samo sukob dviju država – ovo je sukob dviju koncepcija rata: konvencionalne sile i sile koja djeluje iz nevidljivog svijeta tajnih mreža, kibernetičkih operacija i psiholoških operacija.
