Dodikova Poruka Banjaluci: „Za druge nema mjesta“ – Ispod maske tih „Boljih“ je fašizam u punoj svojoj sili

Milorad Dodik, bez srama i imalo obzira, otvoreno poručuje – u Banjaluci, „nije mjesto za druge“.

I to nije samo politička floskula, to je poruka koja odjekuje kao metak u svim manjinskim zajednicama, onima koji nisu u njegovom "krugu" – to su oni drugi, oni "drugačiji", oni koji nisu dio njegove ideološke igre. U njegovom svijetu, ovi "drugi" su nepoželjni, a oni koji misle, govore, ili vjeruju različito, ne zaslužuju ni poštovanje ni pravo na postojanje. Ove riječi nisu izgovorene slučajno; one su rezultat njegove, sada već prepoznate, politike podjela i isključivanja, gdje nema mjesta ni za razmjenu mišljenja, ni za suživot.

No, ono što je možda i najopasnije u ovoj izjavi nije samo otvorena netrpeljivost koju Dodik propagira. Tu je još nešto – ona se nudi kao „argument“ u društvu koje se smatra „civilizovanim“. Upravo to društvo, koje je – pod izgovorom da je "bolje" – ispod površine pružilo podršku Dodiku i njegovim idejama. Pa, naravno, najglasniji među njima su oni političari koji sada ponosno tvrde da je "Dodik postao bolji". Konaković, Forto, pa Neka N., svi oni, nakon godina pljuvanja, navodno su se zaljubili u njegovu "novu, pristojniju" verziju. No, njihovo slijepo vjerovanje i podrška nisu ništa drugo do opravdanje fašizma u novom ruhu. Ne razumiju li da je svaka njihova pohvala Dodiku samo novi sloj šminke na njegovom licu koje je već ispod svoje prirode; licu koje ne poznaje ništa osim mržnje prema "drugima" i nasilja prema svim onima koji nisu u njegovoj "mašineriji".

Kao da su zaboravili da iza tih „boljih“ riječi stoji opsesivna potreba za izbrisavanjem svake osobitosti, svaki pokušaj negiranja, etničkog i kulturnog pluralizma, stvarajući lažni mir kroz sile represije. Dodik nije bolji, on je samo veći manipulator, a svi oni koji ga hvale danas, na kraju će se naći sa istim onim oborenim nosovima, dok im on ponovo psuje genocid u lice, slaveći istovremeno svaki korak ka daljoj podjeli i zlu. I to su „oni bolji“, oni koji sada, prepunih ruku podrške Dodiku, zapravo pomažu da se stvori veći jaz između ljudi, da se vraćamo u prošlost – tamo gdje je samo fašizam imao pravo da se naziva „patriotizmom“.

Zanimljivo je kako ovaj „novi Dodik“ privuče pažnju baš onih političara koji su, makar na papiru, predvodnici progresivnih snaga, ljudi koji bi trebali da grade mostove, a ne zidaju zidove. Njihova izjava da je "Dodik postao bolji" izaziva ozbiljan gnušanje – kao da nisu svjesni da srljaju prema povijesti u kojoj fašizam nije postao "bolji", već je postao još opasniji. Njegove parole o "neprihvatanju drugih" neće samo izbrisati identitete – one će uništiti sve ono što nas čini ljudskim, sve ono što nas čini raznolikim, sve ono što nas čini BiH.

Na kraju, ovo je ono što zapravo zaslužujemo, kako narod, tako i političari: privremeno olakšanje kroz slatke riječi o "boljem Dodiku", dok fašizam čeka na ivici da nas ponovo sve zgazi. Dodikove parole nisu ništa novo; one nisu ništa drugo nego korak ka stvaranju društva u kojem nema mjesta za nikog osim za njega i njegove pristaše. A ako ga vi podržavate – onda znajte, vi ste ti koji svojim tišim ili glasnim „odobravanjem“ pomažete u obaranju tih istih nosova, onih koji neće biti podobni za njegov svijet, koji je, paradoksalno, postao bolji samo za one koji su spremni progutati laži.

Dodik nije bolji, on je samo obmanutiji. I političari koji mu donose pohvale, zapravo samo zaboravljaju što znači biti istinski lider u ovoj zemlji. Možda misle da ih sve to čini “jačima” – ali, nažalost, zaista samo pokazuje koliko su duboko pali u svoje vlastite laži.