Rat ostavlja razaranja koja se ne mjere samo uništenim zgradama i promijenjenim mapama, nego i trajnim slikama koje ostaju u ljudima. Posebno u onima koji su bili u prvim linijama spašavanja života, kada su bolnice postajale posljednje utočište za civile pogođene granatiranjem.
Tokom opsade Sarajeva, zdravstvene ustanove često su bile preplavljene ranjenicima, a medicinsko osoblje radilo je u uslovima koji su daleko od bilo kakvih standarda savremene medicine. Nedostatak osnovnih sredstava, prekidi električne energije i konstantan priliv povrijeđenih oblikovali su svakodnevicu u kojoj su ljekari pokušavali spasiti što se spasiti može.
Među onima koji su svjedočili tim trenucima je i prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, direktor Opće bolnice u Sarajevu, koji i danas govori o događajima iz tog perioda s jasnim osjećajem težine koju nose takva sjećanja. Posebno izdvaja 27. maj 1992. godine, kada je u tadašnjoj ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, došlo do napada na civile koji su čekali osnovne životne namirnice.
“U bolnici više nije bilo prostora. Ranjenici su ležali po hodnicima, po podovima, od amfiteatra do liftova. Ljekari su improvizovali operacione sale, gdje god su mogli. Nije bilo dovoljno lijekova, infuzija, antibiotika, ni dovoljno ruku da pomognu svima. Ipak, u toj katastrofi spašena su 73 života”, prisjeća se Gavrankapetanović i nastavlja:
“Takve scene, te slike, jednostavno se ‘urežu’ u vaše biće. To nisu samo medicinska sjećanja, nego ožiljci koje nose ljudi koji su svakodnevno gledali raskomadana tijela svojih sugrađana, djece, majki, staraca. Sarajevo nije bilo samo grad pod opsadom. Bilo je grad nad kojim je sistematski provođen teror nad civilima. Sarajevo tokom opsade nisu branili samo vojnici na linijama. Branili su ga i doktori koji su bez struje operisali pod svijećama, medicinske sestre koje nekad sedmicama nisu odlazile kućama ostajući uz ranjene, građani koji su nosili ranjenike u naručju, ljudi koji su u gladi dijelili posljednji komad hljeba”, kazao je.
Govoreći o karakteru opsade, Gavrankapetanović naglašava da se radi o događajima koji imaju jasno ime i odgovornost, te da se ne mogu posmatrati kao opći ili apstraktni sukob.
“Opsada Sarajeva nije bila sukob strana, niti tragedija bez imena. Bila je organizovana opsada jednog grada i sistemsko ubijanje njegovih stanovnika. Masakr u Ferhadiji, potom i dva masakra na Markalama ostali su krvavi simboli te politike”, poručuje Gavrankapetanović.
Njegova svjedočenja, kao i svjedočenja drugih medicinskih radnika koji su radili u ratnim uslovima, ostaju važan dio dokumentovanja jednog od najtežih perioda savremene historije Sarajeva. Ona ne govore samo o medicini u ratu, nego i o granicama ljudske izdržljivosti i svakodnevnoj borbi za život u uslovima potpunog haosa.
Na kraju, Gavrankapetanović svoje sjećanje posvećuje svima koji su, na različite načine, bili dio tog vremena.
“Ovo bolno sjećanje na 27. maj prije 34 godine posvećujem svim braniocima Sarajeva, svim ljekarima, medicinskim sestrama i tehničarima, svim građanima Sarajeva u teškom periodu njegove historije od 1992. do 1996. godine. Svakoj majci, supruzi, kćerki i sestri… svakom djetetu ovog velikog, lijepog i časnog grada”, poručuje, na kraju, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.
