Dok se s Jedinstvenog računa dijele stotine miliona KM, vozači i dalje rizikuju živote na magistralama, a odgovornost kruži između institucija bez konkretnog epiloga
Uprava za indirektno oporezivanje BiH objavila je da su prihodi od indirektnih poreza u prva dva mjeseca 2026. godine iznosili 1 milijardu i 885 miliona KM. Od tog iznosa, za finansiranje državnih institucija raspoređeno je 158 miliona KM, dok je ostatak prihoda završio u entitetskim budžetima i budžetu Brčko distrikta.
Sa Jedinstvenog računa UIO, Federacija BiH dobila je 834 miliona KM, Republika Srpska 467 miliona KM, a Brčko distrikt 46 miliona KM.
Pored redovne raspodjele, po osnovu posebne putarine za izgradnju autocesta te izgradnju i rekonstrukciju drugih cesta u iznosu od 0,25 KM po litru goriva, Federacija BiH dobila je dodatnih 40 miliona KM, Republika Srpska 26 miliona KM, a Brčko distrikt 1,3 miliona KM.
Ova stavka posebno privlači pažnju. Uprkos stotinama miliona maraka prikupljenih upravo za ceste, građani Bosne i Hercegovine i dalje se voze po magistralnim putevima koji važe za jedne od najlošijih u Evropi. Istovremeno, BiH raspolaže s najmanjim brojem kilometara autoputa u regionu.
Samo u posljednje dvije godine, 2024. i 2025., po osnovu ove putarine Federacija BiH dobila je dodatnih 490 miliona KM, dok je Republika Srpska dobila 324 miliona KM – ukupno 814 miliona KM. Riječ je o iznosu koji bi u mnogim državama bio dovoljan za ozbiljan infrastrukturni iskorak.
Međutim, na terenu slika izgleda potpuno drugačije. U istom tom periodu nije završena rekonstrukcija magistralne ceste u Donjoj Jablanici, pa vozači i danas prolaze dionicom koja predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.
Problemi se ne ogledaju samo u kapitalnim projektima koji kasne. Svakodnevno stanje na cestama dodatno pogoršava ukupnu sliku: zapušteni cestovni pojasi, neuređeni odvodi, rupe na kolovozima te nekažnjeno deponovanje materijala na i uz cestu postali su gotovo uobičajena pojava.
Sistem odgovornosti, barem formalno, jasno je definisan. Upravitelji cesta dužni su osigurati trajno i kvalitetno održavanje i zaštitu cesta kojima upravljaju te omogućiti sigurno i nesmetano odvijanje saobraćaja.
Prema važećim pravilima, svaka dionica magistralnih cesta mora se obići dva puta dnevno i biti pregledana od strane ophodara. Nadzorni organi unutar javnog preduzeća zaduženog za magistralne ceste vrše direktan nadzor nad firmama koje imaju ugovore o održavanju, određuju prioritete radova i prate njihovu realizaciju, na osnovu čega se vrši sukcesivno plaćanje izvršenih usluga.
Ipak, stanje na brojnim dionicama ukazuje da se propisane kontrole ne provode ni približno u obimu koji je predviđen. Dugotrajna oštećenja, improvizovana rješenja i mjesecima neotklonjeni problemi sugerišu da se nadzor, ako postoji, ne odvija ni dva puta mjesečno – a kamoli dva puta dnevno, kako nalažu propisi.
Dok brojke rastu i budžeti se pune, povjerenje građana u sistem upravljanja cestama nastavlja da opada. U zemlji u kojoj se od vozača redovno naplaćuje posebna putarina za bolje puteve, pitanje više nije koliko je novca prikupljeno, već gdje su konkretni rezultati tog ulaganja.
