Još jedno ljeto, još jedno evropsko razočarenje i još jedno bolno pitanje koje odzvanja Koševom – kuda zapravo ide FK Sarajevo?
Poraz od Inter Turkua nije samo eliminacija iz Konferencijske lige. On je simptom mnogo dubljeg problema koji traje godinama. Kada klub koji pretenduje biti najveći u državi postane sinonim za rana ispadanja i evropska razočarenja, onda je vrijeme da se prestane govoriti o “lošem danu”, “sportskoj nesreći” ili “nedostatku sreće”.
Statistika je neumoljiva.
Od 2021. godine FK Sarajevo uspjelo je eliminisati samo jednog protivnika na evropskoj sceni – kazahstanski Aktobe. Sve ostalo završavalo je istim scenarijem: kratko ljeto, prazne tribine i obećanja da će naredna sezona biti drugačija.
Milsami Orhei, Torpedo Kutaisi, Spartak Trnava, Universitatea Craiova, a sada i Inter Turku. Lista protivnika koji su preko Sarajeva gradili vlastite evropske priče postaje sve duža. Posebno boli činjenica da je finski klub zahvaljujući upravo bordo timu ostvario historijski rezultat i po prvi put prošao prepreku u jednom od UEFA-inih takmičenja.
Za Inter Turku ovo će biti sezona za pamćenje.
Za Sarajevo – još jedna za zaborav.
Problem, međutim, nije nastao ove sedmice u Finskoj. Problem traje godinama. Od posljednje šampionske titule 2020. godine, Koševo kao da živi u začaranom krugu. Treneri dolaze i odlaze brže nego što stignu ostaviti vlastiti pečat, sportske politike mijenjaju se iz prelaznog roka u prelazni rok, a navijači svake godine slušaju istu priču o velikim ambicijama.
Ironija je da je aktuelni trener Zoran Zekić postao simbol tog kruga. Od Zekića do Zekića, Sarajevo je promijenilo nekoliko šefova stručnog štaba u manje od godinu dana, da bi se na kraju vratilo na početak.
U međuvremenu, evropski protivnici nastavili su dolaziti na Koševo bez straha.
I to je možda najteža rečenica za navijače Sarajeva.
Nekada je gostovanje na Koševu značilo susret s klubom bogate tradicije i respektabilnog evropskog imena. Danas protivnici u bordo dresovima vide priliku za vlastiti iskorak. Inter Turku je posljednji dokaz tome.
Naravno, odgovornost ne može biti isključivo na treneru ili igračima. Klub koji godinama mijenja sportske direktore, trenere i viziju razvoja ne može očekivati kontinuitet rezultata. Evropa ne prašta improvizaciju, a Sarajevo već godinama djeluje upravo tako – kao klub koji iznova pokušava pronaći vlastiti identitet.
Za to vrijeme, konkurenti u Bosni i Hercegovini grade kontinuitet. Titula prvaka postala je dalek cilj, Liga prvaka samo uspomena, a Konferencijska liga granica koju Sarajevo sve češće ne uspijeva preći.
Možda je najveći problem to što evropske eliminacije više nikoga ne iznenađuju.
One su postale očekivane.
A kada porazi postanu dio svakodnevice, onda klub više ne gubi samo utakmice – počinje gubiti i vlastiti identitet.
Zato pitanje nakon Inter Turkua ne glasi ko je kriv za još jedno ispadanje. Pitanje je mnogo jednostavnije i mnogo ozbiljnije:
Koliko još ljeta FK Sarajevo može sebi priuštiti da Evropa bude tek kratka epizoda?
