Na mjestu gdje su pucnji prije 31 godinu prekinuli šest mladih života, danas se čuju samo učenje Fatihe, šum vjetra i koraci onih koji odbijaju da zaborave.
Godinjske bare kod Trnova ponovo su okupile porodice žrtava genocida, Srebreničane i građane koji su došli odati počast šestorici Bošnjaka iz Srebrenice koje su u julu 1995. godine pripadnici zloglasne srbijanske jedinice “Škorpioni” pogubili pucnjima u leđa. Među njima su bila i dvojica dječaka – Azmir Alispahić, koji je imao svega 16 godina, i Safet Fejzić, sedamnaestogodišnjak čiji je život ugašen prije nego što je stigao zakoračiti u punoljetstvo.
Tri decenije i jedna godina prošle su od zločina koji je zauvijek ostao zabilježen kamerom počinilaca. Snimak egzekucije, prikazan tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, postao je jedan od najpotresnijih dokaza genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice i simbol brutalnosti koja je obišla svijet.
Ipak, ono što ni danas ne prestaje šokirati jeste činjenica da na mjestu gdje su ubijeni Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (16), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25) ne postoji ni spomen-ploča.
Među okupljenima je bio i Sejdalija Delić, brat ubijenog Juse Delića. Njegove riječi odzvanjale su Godinjskim barama snažnije od svake tišine.
“Evo, i nakon 31 godinu dolazimo ovdje da proučimo Fatihu i odamo počast ovim nevinim mladićima koji su na monstruozan i zvjerski način mučeni i ubijeni.”
Prisjećajući se trenutka kada je prvi put pogledao videosnimak egzekucije, kazao je da među licima ubijenih nije mogao prepoznati vlastitog brata.
“Kada sam prvi put gledao taj snimak, bio sam skamenjen. Zamišljao sam sebe među tim momcima, jer sam i sam prošao kroz sve to.”
Identitet njegovog brata potvrđen je tek godinama kasnije DNK analizom.
“Nisam ga mogao prepoznati, a možda je i bolje što nisam. Tek je DNK analiza potvrdila da je među ubijenima bio moj brat.”
Posebno ga boli činjenica da ni nakon više od tri decenije mjesto zločina nije dostojno obilježeno.
“Poslije 31 godinu nemamo ni spomen-ploču na ovom mjestu. Nemam riječi za to.”
Na Godinjskim barama danas nema mermernog spomenika, nema imena uklesanih u kamen. Postoji samo sjećanje koje porodice nose sa sobom i pitanje koje ostaje bez odgovora: kako je moguće da mjesto jednog od najpoznatijih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini još uvijek nije trajno obilježeno?
Predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa” Munira Subašić podsjetila je da Bosna i Hercegovina gotovo da nema kutka koji nije obilježen tragedijom.
“Žao mi je što ovdje nemamo obilježje, jer ono što se zabilježi ne zaboravlja se.”
Njene riječi bile su i opomena i poziv budućim generacijama da čuvaju istinu.
“Mi djecu rađamo iz ljubavi i iz ljubavi ih moramo odgajati i tražiti.”
Zločin kod Trnova ostao je upamćen i po tome što su ga sami počinioci snimili. Na videosnimku se vide vezani zarobljenici koje pripadnici “Škorpiona” izvode iz kamiona, vrijeđaju, odvode do šume i ubijaju hicima u leđa. Preživjelima je naređeno da prenesu tijela ubijenih, nakon čega su i oni likvidirani.
Za taj zločin izrečene su višegodišnje zatvorske kazne. Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove pravosnažno je osudio bivše čelnike Službe državne bezbjednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na po 15 godina zatvora, dok su bivši pripadnici “Škorpiona” osuđeni pred sudovima u Srbiji i Hrvatskoj.
Ali za porodice žrtava, nijedna presuda nije mogla vratiti ono što je izgubljeno.
Na Godinjskim barama vrijeme kao da stoji. Svakog jula isti ljudi dolaze na isto mjesto, izgovaraju ista imena i postavljaju isto pitanje.
Zašto ni nakon 31 godine nema obilježja koje bi svjedočilo da su ovdje ubijena šestorica nevinih ljudi?
Dok odgovor ne stigne, Godinjske bare ostat će mjesto na kojem tišina govori glasnije od svih riječi.
