Dok politički lideri iz RS-a godinama tvrde da brane ustavne nadležnosti entiteta, građani Bosne i Hercegovine sve češće plaćaju cijenu političkih blokada koje se protežu od ekonomije i sigurnosti do digitalizacije i evropskog puta države.
Rasprava o nadležnostima nesumnjivo je legitimno političko i ustavno pitanje. Međutim, posljednjih godina gotovo da ne postoji važniji reformski zakon ili projekat na državnom nivou koji nije bio usporen ili osporen uz obrazloženje da predstavlja prenos nadležnosti sa entiteta na institucije Bosne i Hercegovine. Posljedica takvog pristupa nije samo politička kriza, već i konkretan gubitak za građane, privredu i ukupni razvoj zemlje.
Bosna i Hercegovina zbog toga već godinama zaostaje u ispunjavanju obaveza prema Evropskoj uniji. Brojni zakoni koji predstavljaju dio evropske reformske agende ostaju zarobljeni u političkim sukobima, dok susjedne zemlje napreduju u procesu integracija, privlače investicije i modernizuju javnu upravu.
Jedan od najupečatljivijih primjera bio je prijedlog privremenog ukidanja akciza na gorivo tokom energetske i inflatorne krize 2022. godine. Ideja je bila jednostavna – smanjiti cijenu goriva i olakšati teret građanima i privredi. Umjesto toga, prijedlog nije dobio potrebnu podršku, uz obrazloženja o mogućem padu budžetskih prihoda. Epilog je bio da su građani nastavili plaćati visoke cijene goriva dok su političke rasprave trajale mjesecima.
Sličan scenario ponovio se i kod prijedloga izmjena sistema PDV-a. U vrijeme kada su cijene osnovnih životnih namirnica rasle iz mjeseca u mjesec, više inicijativa predviđalo je smanjenje poreskog opterećenja ili uvođenje diferenciranih stopa PDV-a kako bi se ublažio udar na kućne budžete. Nijedna od tih inicijativa nije rezultirala konkretnim zakonskim rješenjem.
Blokade nisu ostale samo na ekonomskim pitanjima. Bosna i Hercegovina još nema jedinstveni broj 112 za hitne slučajeve, standard koji već godinama postoji u gotovo svim evropskim državama. Takav sistem omogućio bi da građani, turisti i strani investitori jednim pozivom dobiju pomoć policije, hitne medicinske službe ili vatrogasaca, bez obzira gdje se nalaze. Umjesto toga, uspostavljanje sistema godinama ostaje predmet institucionalnih i političkih nesuglasica.
Ni pitanje sigurnosti djece nije ostalo izvan političkih sporova. Sistem Amber Alert, koji u brojnim državama služi za brzo obavještavanje javnosti o nestanku djece, u Bosni i Hercegovini nije uspostavljen kao jedinstven državni mehanizam. Republika Srpska odlučila je razvijati vlastiti sistem, odvojeno od ostatka zemlje, što znači da informacije o nestalom djetetu ne bi automatski bile dostupne svim građanima Bosne i Hercegovine. Upravo brzina i široka dostupnost informacija predstavljaju osnovnu svrhu ovakvih sistema.
Slični problemi prate i izmjene Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, posebno kada je riječ o regulisanju električnih romobila. Iako broj ovih vozila na ulicama raste iz godine u godinu, jedinstveno zakonsko rješenje i dalje nije doneseno, a političke rasprave ponovo se vode oko pitanja nadležnosti.
Možda najvidljiviji primjer zaostajanja jeste digitalizacija javne uprave. Dok građani većine evropskih država administrativne poslove završavaju elektronskim putem, u Bosni i Hercegovini se godinama vode sporovi oko elektronskog potpisa i digitalnog identiteta. Institucije na državnom nivou i vlasti Republike Srpske različito tumače zakonske nadležnosti, zbog čega građani i privreda ostaju bez usluga koje bi značajno pojednostavile svakodnevni život i poslovanje.
Takvi sporovi imaju mnogo šire posljedice od pukog administrativnog neslaganja. Oni usporavaju digitalnu transformaciju države, otežavaju poslovanje kompanija, smanjuju konkurentnost ekonomije i produžavaju birokratske procedure koje građani svakodnevno osjećaju.
Naravno, pitanje zaštite ustavnih nadležnosti nije bez značaja i predstavlja legitimnu temu političke debate. Međutim, kada gotovo svaki reformski zakon, svaka modernizacija ili svaka evropska obaveza postanu predmet višemjesečnih ili višegodišnjih blokada, postavlja se pitanje gdje završava zaštita ustavnog poretka, a gdje počinje politička opstrukcija.
Najveći paradoks cijele situacije jeste činjenica da političke posljedice blokada najčešće ne osjećaju oni koji ih proizvode, već građani koji čekaju niže cijene, efikasnije institucije, bržu pomoć u hitnim situacijama, savremenije digitalne usluge i napredak na evropskom putu.
U konačnici, rasprave o nadležnostima vjerovatno će ostati sastavni dio političkog života Bosne i Hercegovine. Ali sve dok se iza tih rasprava budu odgađali zakoni koji direktno utiču na kvalitet života ljudi, najveći teret političkih sukoba neće nositi političari, nego građani kojima svakodnevni problemi ne mogu čekati još jedan mandat ili još jednu institucionalnu blokadu.
