Salonski političari naspram političkog operativca: Dok Trojka piše statuse, Dodik piše pravila igre

Međunarodni povratak Milorada Dodika ogolio političku nemoć vlasti u Sarajevu i otvorio pitanje ko zaista vodi stratešku borbu za Bosnu i Hercegovinu

Postoje trenuci kada političke iluzije nestaju preko noći. Februar 2026. godine upravo je takav trenutak. Ono što se godinama predstavljalo kao stabilan međunarodni okvir i sigurna diplomatska pozicija Bosne i Hercegovine pokazalo se kao krhka konstrukcija bez stvarnog oslonca. Dok su politički lideri u Sarajevu vjerovali da su odnosi sa Zapadom trajno definisani i da ne zahtijevaju dodatni angažman, Milorad Dodik je vodio sasvim drugačiju politiku — tihu, upornu i fokusiranu na centre stvarne moći.

Rezultat takvog pristupa danas je vidljiv. Dodik više ne djeluje kao političar pod pritiskom, već kao akter koji je uspio preokrenuti vlastitu poziciju. Njegova sposobnost da obnovi međunarodne kontakte i osigura prostor za političko djelovanje predstavlja ozbiljan udarac za strategiju njegovih političkih protivnika, koji su svoju politiku često temeljili na očekivanju da će vanjski faktori riješiti unutrašnje probleme Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme, vlast okupljena oko Trojke ostavlja utisak strukture koja reaguje sporo i bez jasnog pravca. Umjesto da razvija aktivnu političku strategiju, djelovanje se svelo na održavanje postojećih odnosa i izbjegavanje konflikata, što je u praksi značilo prepuštanje inicijative drugoj strani. Takav pristup možda osigurava kratkoročnu stabilnost, ali dugoročno proizvodi političku slabost.

Najveći problem nije samo u Dodikovom jačanju, već u izostanku adekvatnog odgovora iz Sarajeva. Političko liderstvo ne podrazumijeva samo upravljanje institucijama, već i sposobnost da se anticipiraju potezi protivnika i pravovremeno reaguje. Upravo ta dimenzija danas nedostaje. Umjesto strateških poteza, javni prostor ispunjen je reakcijama koje dolaze prekasno ili nemaju stvarni politički efekat.

Dodik je, s druge strane, uspio mobilizirati političku bazu i predstaviti sebe kao nezaobilazan faktor. Njegova politička snaga ne proizlazi samo iz unutrašnje podrške, već i iz percepcije da djeluje odlučno i planski. U politici, percepcija često ima jednaku težinu kao i stvarna moć, a trenutno ta percepcija radi u njegovu korist.

U Federaciji Bosne i Hercegovine situacija je bitno drugačija. Politička energija je oslabljena, a birači sve češće pokazuju razočaranje. Nedostatak vidljivih rezultata i jasnog političkog pravca stvara osjećaj stagnacije. Takvo stanje ne samo da slabi poziciju vlasti, već otvara prostor za daljnju destabilizaciju političkog balansa na državnom nivou.

Opozicija, iako glasna u kritikama, također se suočava s izazovom redefinisanja vlastite uloge. Kritika bez konkretne alternative ne može proizvesti političku promjenu. Građani sve više traže rješenja, a sve manje političke poruke koje se svode na međusobne optužbe.

Bosna i Hercegovina se nalazi u periodu kada politička improvizacija više nije dovoljna. Međunarodni odnosi se mijenjaju, a države koje nemaju jasno definisane ciljeve i aktivnu diplomatiju brzo gube prostor za djelovanje. U takvom okruženju opstaju oni koji razumiju pravila igre i koji su spremni da ih koriste.

Suštinsko pitanje danas nije samo politička sudbina jedne vlasti ili jednog političara. Pitanje je da li Bosna i Hercegovina ima političko liderstvo sposobno da djeluje strateški, ili će njena budućnost zavisiti od poteza onih koji su pokazali veću spremnost da se bore za vlastite ciljeve.

Jer u politici ne pobjeđuje uvijek onaj ko je formalno u pravu. Pobjeđuje onaj ko razumije trenutak i zna kako da ga iskoristi.