Srbijanski milioni eura za masakre na istinu

U svojoj posljednjoj za života objavljenoj knjizi, pod nazivom „Bosanski rat“, akademik Dobrica Ćosić je kao testament Srbima ostavio poruku: “Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu koju su sakrile velike sile i ti islamski faktori su ključni naš zadatak.

Mislim da je RS poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak.“ „Srebrenizacija rata“ je Ćosićev termin kojim šalje prevažnu i preopasnu poruku, da se ne smije proknjižiti činjenica kako su srpske civilne i vojne vlasti izvršile genocid nad Bošnjacima.

Što je implicite nepriznavanje masovnih zločina i genocida, i poruka da se lažima „kako su Bošnjaci sami sebe ubijali, a za to osuđivani Srbi“, pokuša u budućnosti kreirati jedan novi mit o globalnoj uroti protiv Srba, na kraju 20-tog stoljeća.

„BOSANSKI RAT“ DOBRICE ĆOSIĆA

U Bosni i Hercegovini je uspon velikosrpske propagande počeo maja 1992. masakrom u Ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, kada su bosanski Srbi minobacačkim granatama ubili 26 osoba u redu za hleb. Optuženi su, naravno, Bošnjaci, to je bila i oficijelna istina beogradske propagande. Nakon prvog granatiranja Markala propaganda je bila toliko snažna da se od tada za svaki srpski zločin govori kao o laži “po modelu Markale”, kao da je bestijalno ubijanje civila na pijaci dokazano i nesporno.

Zanimljivo je da sveštenik Dragomir Ubiparipović, paroh sarajevski, u svojoj knjizi „Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika“, objavljenoj u Beogradu 2011.otvoreno piše o lažima koje su početkom opsade Sarajeva plasirali srpski mediji. Dana 11. maja 1992. sveštenik je otišao u agenciju “Srna” kod direktora Todora Dutine, kojeg je znao od ranije. “Dutinu sam opomenuo da ne prenosi pogrešne vijesti o nama, jer će vijest, kad ode do naših porodica, nanijeti veliku štetu, a mi ih ne možemo demantovati.

On je odvažno rekao: ‘Vaše je da se molite, a moje je da na mjestu novinara izmišljam i lažem’”, a 13. jula 1992. sveštenik zapisuje: “Oko 12.00 zvali su iz Zavoda za zaštitu grada Sarajeva (A. Lipa, Dž. Gološ) i tražili da se demantuje izjava mitropolita Nikolaja na radiju da su hramovi u Sarajevu toliko oštećeni da su neupotrebljivi za bogosluženje? A radio je to javio u kontekstu mitropolitovog sastanka sa Kecmanovićem.

Ne znam zašto je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to ne da nije istina, nego je besmislena laž! A ono što je katastrofalno je to što se ovom izjavom može izazvati osvetnički revolt, pa da baš sad muslimani oštete hramove i da tako zaista budu neupotrebljivi! Čemu onda sva ova moja ponižavanja i molbe Predsjedništvu da se obezbijedi slobodan crkveni život?”, pita se sveštenik.

SVEŠTENIK DRAGOMIR UBIPARIPOVIĆ

paljenje vijećnice u Sarajevu 25. avgusta 1992, koje su zabilježile svjetske kamere, kao i lokalitete sa brda oko grada, odakle je gađana sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, kojim je tada komandovao general Tomislav Šipčić, već u narednim danima je pripisano braniocima Sarajeva.

„Nacionalna vijećnica u izgorjela u teškom artiljerijskom napadu. U srpskim vojnim izvorima kažu da vojska Srpske Republike nije dejstvovala po ovom objektu od neprocjenjive kulturne i istorijske vrijednosti. Dramatizacija stanja na ratištu, kao i požar u vjećnici, dio je medijske kampanje protiv Srba, kojom se manipuliše na dan samog početka rada konferencije u Londonu, na kojoj se rješava sudbina Bosne i Hercegovine, ocjenjuje se u srpskim izvorima“-piše beogradska „Borba“ 27.avgusta 1992.

Stevan Tatić, beogradski novinar, u članku "Alijin rajhstag" pored toga što odmah spašava „civilizovane, humane i miroljubljive srpske artiljerce“ sa Trebevića, Zlatišta, Borija, Hreše, Mrkovića, Poljina, Tihovića, Paljeva..., u slučaju vijećnice, on ih amnestira za već počinjene zločine u redu za hljeb u ulici Vase Miskina, za ubistva djece iz Doma Ljubica Ivezić, koja su ubijena srpskim djelovanjem iz Nedžarića, ali najavljuje da će i neke nove masakre nad civilima bosanska vlada pripisati Srbima.

Ovaj gebelsovac između ostalog u „Večernjim novostima“ od 28.avgusta 1992. piše : „Paljenjem Gradske vijećnice u Sarajevu na kojoj se ne vidi ni jedna rupa od "srpske granate", Alija Izetbegović je još jednom dokazao da je njegov repertoar ratnih i političkih marifetluka neiscrpan.“

Taj princip unaprijed pripremljenih laži za sve srpske zločine pratio je i ubistvo Hakije Turajlića. Hakija Turajlić, potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ubijen je 08.januara 1993. godine. Oklopno vozilo UNPROFOR-a kojim se Turajlić vraćao sa sastanka na Sarajevskom aerodromu s turskom delegacijom, zaustavila je srpska vojska na punktu "Sijera 4" kod Kasindolske ulice, na području opštine Ilidža, uz nezakonit zahtjev da se izvrši inspekcija vozila Ujedinjenih nacija.

Nakon što su pripadnici francuskog UNPROFOR-a i pukovnik Sartr poslušali naređenje srpskih vojnika i otvorili vrata transportera, jedan od srpskih vojnika je po nečijem nalogu ispalio rafal u podpredsjednika bosanske vlade. Srbi su mrtvi hladni ovaj zločin opisali na način da je Turajlić opsovao majku iznerviranim sprpskim vojnicima koji su, je li, u svom pravednom gnjevu izresetali provokatora.

HAKIJA TURAJLIĆ

Masakri na Markalama su dva slučaja granatiranja civila na tržnici Markale u Sarajevu od strane Vojske RS tokom opsade Sarajeva 05.februara 1994. i 28.avgusta 1995. Priče o tome kako Bošnjaci ubijaju sami svoje civile samo da bi mogli da optužiti Srbe postigle su veliki učinak i ohrabrile su poricanja srpskih ratnih zločina.

Međutim, u januaru 2003. Sud za ratne zločine u Hagu je nedvosmisleno utvrdio da su masakr počinile srpske snage oko Sarajeva. Iako široko zastupljena u međunarodnim medijima, ova presuda je bila ignorisana u samoj Srbiji. Po ustaljenom receptu, Srbi su pronašli i zaštićenog svjedoka koji je navodno bio svjedok dogovora da Sarajlije sami sebe ubijaju, kako bi obezbijedili vojnu intervenciju NATO-a.

Svjedočeći u odbranu Radovana Karadžića, bivši pripadnik policije Bosne i Hercegovine izjavio je pred Haškim tribunalom je da je granatu na sarajevsku pijacu Markale, u zimu 1994, ispalila Armija Republike Bosne i Hercegovine, po nalogu Alije Izetbegovića. Pod pseudonimom KW-586, skrivenog lika i elektronski izmjenjenog glasa, svjedok je izjavio da je kao pripadnik Specijalne jedinice Biseri, 1992-1994. godine, bio u obezbjeđenju Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine koje je zasijedalo u zgradi Narodne banke u Sarajevu. "Najsnažniji uticaj" na Izetbegovića, po svjedoku, imao je reis-ul-ulema Cerić.

Izetbegovićev glavni cilj bila je da se isposluje intervencija Zapada na strani muslimana "izazivanjem masovne patnje" u Sarajevu i Srebrenici, provociranjem Srba da uzvrate vatru na civilne objekte, uključujući bolnice. KW-586 je posvjedočio i da je čuo Izetbegovića i vjerskog poglavara Cerića kako razmatraju "šta bi se dogodilo ako bi granata pala na Markale".

Poslije par dana, 05. februara 1994, to se i desilo, izjavio je svjedok, tvrdeći da je ispalila granatu na Markale iz rejona sela Mrkovići i da je to, po naređenju generala Armije Republike Bosne i Hercegovine Sefera Halilovića, učinila jedinica generala Mustafe Hajrulahovića zvanog Talijan. "Alija je rekao Seferu (Haliloviću) da to treba uraditi, a Sefer se okrenuo ka Talijanu i rekao: 'Talijan će to'". U prvom pokušaju, granata je pala blizu pijace, a zatim je, za novi pokušaj, čekano da na osmatračkom položaju UNPROFOR-a bude ista posada, sa kojom je postojao dogovor da 'ne broje naše granate'", objasnio je svjedok.

U unarkrsnom ispitivanju, tužiteljka Caroline Egerton je svjedokov iskaz nazvala višestrukom teorijom zavjere, tvrdeći da je on sve izmislio kako bi se dodvorio "onima koji ga sada štite". Nazivajući njegovu priču "čistom izmišljotinom", zastupnica optužbe je podsjetila svjedoka da je u vrijeme prve eksplozije na Markalama general Halilović već bio smijenjen i "nije ni bio u Armiji Republike Bosne i Hercegovine ".

Nažalost, niko sa bošnjačke strane nije nikad tužio ovog ili mnoge druge svjedoke koji su lagali pod zakletvom. Haški svjedok lagao je spominjući generale Sefera Halilovića, koji je tada bio smijenjen, a i generala Talijana, koji u vrijeme kad ga svjedok stavlja kao protagonistu priče o Markalama, nije više već pola godine bio komandant 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Na tom mjestu ga je u ljeto 1993. zamijenio general Vahid Karavelić.

Ovaj svjedok je „otkrio“ da su novinari i kamermani po Sarajevu znali gdje će granata pasti i da su ljudi navodno bježali od njih, pošto je to značilo da će se dogoditi masakr. Lažni svjedok je optužio slavnu novinarku Kristian Amanpur da je unaprijed znala gdje će biti zločin na sarajevskim ulicama i da je na licu mjesta već bila za nekoliko minuta. Na kraju, navodni svjedok dogovora o zločinu na Markalama se zapetljao u totalne laži i počeo demantirati sam sebe.

MASAKR NA MARKALAMA 5.FEBRUAR 1994.

Na poligonu Vojske Srbije, u mjestu Nikinci, udaljenom 15 kilometara od Šapca, 04.septembra 2014. obavljena je rekonstrukcija masakra na Tuzlanskoj kapiji. Uz prisustvo sudskih vještaka, predstavnika Vojske Srbije i predstavnika medija, prikazana je demonstracija ovog događaja koja je trebala pobiti sudski dokazanu tezu, da je granata koja je ubila 71 mladu osobu, ispaljena sa položaja na kom su se nalazili pripadnici srpske vojske.

Na osnovu mišljenja eksperata iz Srbije, Češke, Izraela, Francuske, komisija u svom zaključku navodi „da je u Tuzli 25.maja 1995. izvršen teroristički napad na civile i da masakr nije počinjem topovskom granatom srpske vojske iz sela Panjik na planini Ozren“. „Na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. nije eksplodirala granata ispaljena iz srpskog topa sa Ozrena, kako je to utvrđeno presudama suda u Bosni i Hercegovini iz 2008, već je u pitanju simultana teroristička eksplozija“, izjavio je to srbijanski general Ilija Branković, za beogradske „Novosti“.

U monstruoznoj analizi, pod nazivom "Diverzija na tuzlanskom Trgu kapija", na punih 400 strana, general Ilija Branković tvrdi sljedeće: - Čak 27 osoba žrtava sa Tuzlanske kapije se mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice jer je sudski utvrđeno da su izgubili život od posledica bliskog eksplozivnog udara - objašnjava, za "Novosti", šef tima odbrane, general Ilija Branković.

GENERAL ILIJA BRANKOVIĆ

Rekonstrukcija koja je obavljena u Nikincima s ciljem da Bošnjake optuži kao ubice svog naroda i skine odgovornost sa presuđenog srpskog generala Novaka Đukića, koštala je više od milion eura. Platile su je vlasti države Srbije.

FAKSIMIL MEDIJSKOG IZVJEŠTAJA O REKONSTRUKCIJI U NIKINCIMA ZA KOJU JE SRBIJA IZDVOJILA VIŠE OD MILION EURA