Dok obični građani pri pomenu novog kredita uglavnom prvo pogledaju stanje na računu, a potom se uhvate za glavu, ministrica finansija Republike Srpske Zora Vidović predstavila je javnosti ekonomsku filozofiju koja bi mogla ući u udžbenike kao osmo svjetsko čudo finansija.
Nakon što je usvojen rebalans budžeta težak čak 8,525 milijardi KM i odobreno dodatnih 800 miliona KM novog zaduženja, ministrica poručuje da razloga za brigu nema jer Republika Srpska – nije prezadužena.
Drugim riječima, ako ste mislili da dug raste kada se pozajmljuje novac, očigledno niste pratili najnovije lekcije iz javnih finansija.
Vidović tvrdi da je rebalans „pola razvojni, pola socijalni“, što zvuči kao da je budžet postao neka vrsta finanskog švicarskog noža – istovremeno gradi puteve, podiže standard, pomaže građanima, razvija privredu i usput uvjerava javnost da je sve pod kontrolom.
Međutim, brojke imaju nezgodnu naviku da ne učestvuju u političkim kampanjama. Rebalans je povećan za više od milijardu maraka, odobreno je dodatnih 800 miliona KM dugoročnog zaduženja, a povećan je i limit za izdavanje garancija sa 900 miliona na čak 1,4 milijarde KM.
Ali prema zvaničnoj verziji priče, to nije razlog za zabrinutost. Naprotiv.
Po toj logici, čovjek koji digne kredit za stan nije zadužen – on je razvojno orijentisan. Onaj ko uzme kredit za auto zapravo ulaže u mobilnost. A onaj ko uzme još jedan kredit da vrati prethodni kredit vjerovatno ulazi u novu fazu ekonomskog procvata.
Posebno je zanimljiva tvrdnja da Republika Srpska narednih deset godina sigurno neće doći u poziciju prezaduženosti, iako će se, kako sama ministrica kaže, morati dodatno zaduživati radi razvoja energetike i infrastrukture.
To je otprilike kao kada vam neko kaže:
„Ne brinite, sigurno nećete pokisnuti. Istina, narednih deset godina ćemo svakodnevno sipati vodu po vama, ali nema razloga za paniku.“
Naravno, vlast tvrdi da se novac ulaže u razvoj. To zvuči odlično. Problem je što građani već godinama slušaju kako su upravo naredne investicije one koje će donijeti veliki ekonomski preporod. Svaki novi kredit predstavlja se kao karta za svjetliju budućnost, a ta budućnost nekako uporno ostaje nekoliko godina ispred nas.
U međuvremenu, cijene rastu brže od plata, mladi odlaze brže nego što se otvaraju nova radna mjesta, a javni sektor postaje sve skuplji za održavanje.
Ipak, prema riječima ministrice, sve je u najboljem redu.
Posebnu pažnju izazvala je njena pohvala izlasku Republike Srpske na londonsko tržište kapitala. Navodno su investitori pokazali veliko interesovanje za obveznice RS.
Naravno da jesu.
Bankari širom svijeta ne kupuju obveznice zato što vole lokalne političare ili navijaju za neku vladu. Oni ih kupuju zato što očekuju da će jednog dana dobiti više novca nego što su dali. To je cijela poenta posla.
Kada investitor uloži milion, on ne razmišlja o razvoju Republike Srpske. On razmišlja o tome kako će vratiti milion plus kamatu.
A kamatu ne vraća ministarstvo.
Ne vraćaju je ni političke stranke.
Ne vraćaju je ni predizborni slogani.
Vraćaju je građani.
Zbog toga mnogima nije jasno kako vlast uspijeva predstaviti svako novo zaduženje kao uspjeh. Kada domaćinstvo uzme nekoliko novih kredita odjednom, porodica obično sazove hitan sastanak. Kada vlast uzme stotine miliona maraka novog duga, organizuje se konferencija za medije na kojoj se govori o razvoju i investicijama.
Možda je upravo to najveća razlika između građana i političara.
Građani kredit vide kao obavezu.
Političari ga vide kao dostignuće.
I dok se u Narodnoj skupštini usvajaju milijarde maraka budžeta, građani imaju pravo postaviti vrlo jednostavno pitanje:
Ako je sve tako sjajno, prihodi rastu, ekonomija napreduje, investitori oduševljeni, a zaduženost niska – zašto je onda potrebno još 800 miliona KM novog duga?
Na to pitanje zasad nema mnogo odgovora. Ali zato ima mnogo optimizma.
A na Balkanu se već odavno zna da je optimizam jedina stvar koja se još uvijek ne mora finansirati kreditom. Za sada.
