Ta ogromna bol je u Umihani izazvala potrebu i želju da Čamdži Mujo zauvijek ostane u sjećanju, prvenstveno njenom, a zatim i u pisanim tragovima bošnjačke književnosti. Njena književnost bila je inspirirana narodnom poezijom, ali rijetko je posezala za turcizmima; naime, stvarala je lijepim i dovoljno izgrađenim narodnim jezikom.
Njene pjesme su bile toliko popularne u starom Sarajevu da su se usmeno prenosile po mahalama i smatrane su narodnim. Treba napomenuti da se Umihana prozvala Sevdom – zbog sevdaha.
Zvanični podaci o Umihani Čuvidini ne postoje ni u jednom sarajevskom sidžilu. Razlog je, pretpostavlja se, zato što nije ispunjavala nijedan obavezan uvjet da bude upisana: nije se udavala, ostavila oporuku ili vakuf.
Smatra se da je umrla oko 1850. godine i da je sahranjena “Pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu. Treba napomenuti da se u to vrijeme siromašnijim ženama, koje su pritom bile neudate, nisu obilježavali nišani.
“Čamdži Mujo i lijepa Umma”
“Vino piju age Sarajlije, vino piju, Zašavicu biju, ranjenici mladi podvikuju. Svaki veli: ‘Jallah, moja majko.’ Čamdži Mujo: ‘Jallah, moja Ummo!’
