Gašenje fabrika u Srbiji: Posljedice zavisnosti od stranih investicija i subvencija Zatvaranje fabrike kompanije Leoni u Malošištu, u kojoj je bez posla ostalo oko 1.900 radnika, nastavlja zabrinjavajući trend gašenja fabrika u Srbiji. Ovaj fenomen u posljednjih nekoliko godina sve više dovodi u pitanje model privlačenja stranih investicija zasnovan na državnim subvencijama i jeftinoj radnoj snazi.
Gašenje fabrika postalo je jedno od ključnih socio-ekonomskih pitanja u zemlji, sa direktnim posljedicama po lokalne zajednice i ekonomsku stabilnost. Primjer iz Malošišta samo je najnoviji u nizu slučajeva povlačenja velikih industrijskih sistema nakon godina poslovanja koje su često pratila značajna državna finansijska podrška. U prethodnim godinama Srbija je već bila suočena sa zatvaranjem pogona kompanija poput Benetona, Džinsija i Drakslmajera, ali i smanjenjem obima proizvodnje u drugim fabrikama. Sličan obrazac prati gotovo sve odluke o zatvaranju – fabrike dolaze uz državne subvencije i pogodnosti, a nakon nekoliko godina proizvodnja se seli u zemlje sa još nižim troškovima rada.
Posljedice po radnike su dramatične. Hiljade ljudi ostaju bez posla, a njihove porodice suočavaju se sa neizvjesnošću u vezi prihoda, kredita i školovanja djece. Pored toga, zatvaranja fabrika utiču i na dobavljače i lokalne privrednike, čime se ekonomski udar širi na stotine hiljada ljudi.
Odlazak stranih investitora takođe otvara pitanje strategije ekonomskog razvoja Srbije. Model zasnovan na „jeftinoj“ radnoj snazi i privlačenju radno-intenzivnih investicija pokazuje se krhkim i nestabilnim. Globalne promjene na tržištu, rast troškova ili pojavljivanje povoljnijih destinacija dovode do brzog zatvaranja pogona i selidbe proizvodnje. Ekonomija Srbije sada je suočena sa potrebom redefinisanja svog industrijskog modela. Dugoročno održiv pristup podrazumijeva ulaganje u visoke tehnologije, razvoj domaćih kompanija i poticanje malih i srednjih preduzeća. Fokus bi trebao biti na poslovima veće dodane vrijednosti, većoj produktivnosti i tehnološkoj sofisticiranosti.
Državne subvencije više ne mogu biti glavni instrument privlačenja investicija, već selektivni poticaji povezani sa tehnološkim nivoom, izvozom i uključivanjem domaćih dobavljača mogu doprinijeti stabilnijem i kvalitetnijem ekonomskom razvoju. Istovremeno, održavanje investitora zahtijeva aktivnu politiku „aftercare“ podrške – stalnu komunikaciju i podršku postojećim kompanijama da realizuju nove investicione cikluse. Rast plata i dalje je važan, ali sam po sebi nije presudan. Dugoročno stabilan model razvoja zasnovan je na kombinaciji veće produktivnosti, tehnološkog napretka i jačanja domaće privrede. Domaće kompanije otpornije su na spoljne šokove i dugoročno vezane za tržište u zemlji, a država može dodatno pomoći kroz povoljnije finansiranje, poreske olakšice za reinvestiranje dobiti i unapređenje pravne sigurnosti. Bez promjene strategije, lista zatvorenih fabrika u Srbiji nastavit će da se produžava, a hiljade radnika i njihovih porodica ostat će suočeni sa nesigurnom budućnošću.
