Junaci koje smo voljeli: Dylan Dog

Dylan Dog je talijanski strip izdavačke kuće Sergio Bonelli te je, uz Alan Forda i Zagora, jedan od najpopularnijih stripova na našim prostorima. Svojim konceptom potpuno je odudarao od onoga što je do tada bilo karakteristično za talijanski strip - žanr. Gotovo svi stripovi Bonelli kuće bili su western. Tex, primjera radi, je daleko najpopularniji strip u Italiji. I to do te mjere da se smatra dijelom kulture. Zapravo, tvrdi se da svaki pravi Talijan posjeduje barem nekoliko stripova o Texu Willeru. Uspjeh Texa odredio je da se veliki broj talijanskih stripova bavi western tematikom, a ostali žanrovi su bili ocijenjeni neprofitabilnima, barem na duge periode.

Sve se to mijenja 1982. godine, kada Alfredo Castelli kreira lik Martina Mysterea, četrdesetogodišnjeg profesora arheologije, koji putuje svijetom rješavajući raznorazne misterije poput onih o Bermudskom trouglu, Stonehengeu, Noinoj Arci, Izvoru mladosti, čudovištu iz Loch Nessa… Veliki uspjeh Mysterea ponukao je mladog scenaristu Tiziana Sclavija, do tada poznatog po nekoliko scenarija u Zagoru i Mister Nou, na realizaciju svoje ideje o Dylan Dogu, detektivu specijaliziranom za noćne more. 1986. godine, Dylan Dog kreće sa svojim objavljivanjem i odmah privlači ogromnu pažnju publike, vrlo vjerovatno, zasićene silnim westernima. Najveći uspjeh strip ostvaruje kod studenata, ljepšeg pola, pa i kod mnogih akademika.

Sam Umberto Eco je jednom rekao da jedino što može da čita u svako doba su Biblija, novine i Dylan Dog. Prvobitne teme su bile dosta uobičajene za žanr horrora kojem strip gravitira: zombiji, serijski ubice, vještice, vukodlaci, sablasti, Sotona, vanzemaljci, Smrt (Kao lik, ali i kao pojava.), vampiri, razni demoni… S vremenom se sve više vidi namjera autora da prikaže užas svakodnevnice i strip nerijetko nudi filozofske i/ili psihološke analize svakodnevnih pojava, poput života, smrti, društva, politike, porodice, itd.

Naš vršnjak Dylan Dog

Sarajevski književnik sa adresom u Zagrebu, Dinko Kreho, nedavno je objavio knjigu “Naš vršnjak Dylan Dog”, koja je već doživjela i svoje drugo izdanje. Kreho je pripadnik generacije u Jugoslaviji koja je rasla sa Dylanom Dogom.

“Dylan je moj vršnjak, čak i u doslovnom smislu, jer smo rođeni iste godine i negdje paralelno izlazili u svijet. Ali on je vršnjak i nekoliko generacija koje su odrastale sa tim stripom, kako u matičnoj Italiji, tako i na našem prostoru. Već je do devedesetih, do rata i raspada te države, uspio da obilježi nekoliko generacija koje su se s njim formirale, i nastavio je tako djelovati kroz devedesete, a i kasnije."

Kreho u knjizi upravo ukazuje da se ovo vršnjak odnosi i na neki širi plan.

„U smislu da je Dilan Dog zaista strip koji je sažimao neke protivrječnosti, paradokse vremena u kojem živimo i to pre svega osamdesetih, a potom i devedesetih godina."

Odlomak iz knjige "Naš vršnjak Dylan Dog":

“Danas znam i da smo Dylan Dog i ja vršnjaci: kad se u jesen 1986. pojavio na talijanskim kioscima, imao sam oko pola godine. Stvar je počela kao mala egzibicija i provokacija. Nakon rada na drugim serijalima u Bonellijevom okrilju, među ostalim i na Zagoru, Sclavi je sa svojim prijateljima i suradnicima odlučio lansirati strip drugačiji od bilo čega što je milanska kuća dotad imala u ponudi. Izgleda da su, današnjim rječnikom, htjeli tek malo trolati: Sclavi je kroz vlastiti autorski projekt želio odati počast filmskom i književnom naslijeđu koje ga je formiralo, usput po mogućnosti isprovocirati javnost, te, dakako, dobro se zabaviti. Ne samo da dugoročni planovi za objavljivanje serijala nisu postojali, nego su svi predviđali da će projekt krahirati nakon nekoliko epizoda. Međutim, Dylan Dog je polučio neslućen uspjeh. Odjednom više nije bilo govora o zaustavljanju: serijal i njegov tvorac našli su se pod svjetlom reflektora. Valja reći da pažnja koja im je pridavana nije uvijek bila i ona poželjna. Eksplicitni prikazi nasilja i seksa u stripu sve su se učestalije spominjali u kontekstu porasta maloljetničke delinkvencije u zemlji. Nakon što je oveća skupina poslanika različitih stranačko-političkih afilijacija 1990. u talijanskom parlamentu dovela na dnevni red strip časopis Splatter, te horor strip uopće, kao, riječima novinarke i demokršćanske parlamentarke Silvije Coste, “poticaj na delinkvenciju”, Dylan je postao i predmetom parlamentarne rasprave. Inicijativa protiv skarednih stripova naišla je na dovoljno jaku i rasprostranjenu podršku da bi se u predstojećem periodu ozbiljno raspravljalo o mogućem uvođenju cenzure. Bez obzira na ogromnu popularnost Dylana kod čitateljstva svih uzrasta, njegova budućnost nije bila nimalo izvjesna. Ipak, Sclavijeva je kreacija preživjela, a elemente njegova autorskog manira preuzeo je i razvijao, s manje ili više uspjeha, niz autora i kreativnih timova. Danas Dylan izlazi u nekoliko edicija i, bez obzira na fluktuacije na planu čitanosti, uglavnom je etabliran kao drugi najčitaniji talijanski strip (na prvom mjestu Tex i dalje nema konkurencije). Inkvizitorska atmosfera svojedobno stvorena oko Dylana autoreferencijalno je tematizirana u 69. broju redovne serije, Lov na vještice, jednoj od općenito najzapaženijih epizoda serijala.

Dylan Dog se u Jugoslaviji pojavio na kioscima jedva godinu dana nakon talijanske premijere, kao posebno izdanje Dnevnika i Zlatne serije. Premda njegov odjek nije bio trenutačan kao u Italiji, brzo je dosegao široku popularnost, a njegovo postojanje pritom nije došlo na metu dušebrižnika (je li moguće da je socijalistička Jugoslavija u tom pogledu možda bila liberalnija od kapitalističke Italije, ili je tih godina naprosto imala većih problema?). Dylan se razlikovao od najvećeg dijela stripovske lektire do koje je jugoslavensko čitateljstvo moglo doći u svojoj zemlji, pogotovo kad je riječ o Bonellijevim serijalima i o srednjestrujaškoj ponudi s kioska. I najmlađe čitateljice i čitaoci poput mene nerijetko su inuitivno osjećali tu posebnost. Pretpostavljam da se ulazak u svijet Dylana Doga za mnoge od nas podudario sa stanovitim čitalačkim osamostaljivanjem: susret s njime značio je ulazak u novi kôd, novi sustav znakova, novo vizualno okruženje, u konfiguraciju drukčiju od one unutar koje se kretao ostatak Bonellijeve ponude. Igrom slučaja, prva epizoda do koje sam moljakanjem uspio doći bila je ujedno i posljednja iz Dnevnikove edicije Dylana koja je stigla u “naš” dio zemlje, Buđenje mumije (Redovna serija #55, La mummia). Klaustrofobična atmosfera te (u fanstvu vjerojatno ponešto podcijenjene) priče uvukla me je silinom koju mi je još uvijek teško dočarati riječima, iako je dobro mogu prizvati u sjećanje. Pritom, odrasli nisu baš blagonaklono gledali na moju rastuću zainteresiranost za Dylana – ne iz puritanskih pobuda, već zato što su smatrali da je tako turobno štivo posljednje čime se trebam zabavljati u tako turobnoj svakodnevnici. S distance bih rekao da su ipak oni bili ti koji nisu shvaćali kodove ovoga stripa, njegov humor, likove i oblikovanje svijeta, te, općenito, njegov ton, koji je zapravo rijetko kad nihilistički”.

Čuveni srbijanski reper i pisac Marko Šelić Marčelo, urednik Dylana u izdanju Veselog četvrtka, navodi da je Dylanova tajna u nesavršenoj ljudskosti, koju mu je Sclavi usadio u prvim brojevima.

”Dylan se dopao čitaocima baš takav, nesavršen, od krvi i mesa. Zanimljiv je podatak da je to zahtevalo evoluciju, Dylan Dog iz prve epizode daleko je samopouzdaniji. A onda ga je Sclavi brzo očovečio. I sam serijal našao je svoje uporište, kako negde već napisah, sve je otpočelo kao tipičan horor, priče su se bavile postojanjem užasa, da bi se potom naglasak prebacio na nešto daleko dublje i interesantnije, na užas postojanja.”

Markovoj opservaciji teško je šta dodati, ali vrijedi spomenuti da je Sclavijev scenaristički rad maestralno nadograđen i učešćem velikog broja vrsnih crtača i scenarista koji su protekle tri i po decenije radili na ovom junaku. Od njegovih grafičkih koautora crtača Claudija Ville i Angela Stana (godinama radili naslovne strane) do čitavog niza majstora poput Carla Ambrosinija, Bruna Brindisija, Đanpjera Casertana, Nicole Marija, Corrada Roia, Paola Armitana, itd..

Ko je Dylan Dog?

Radnja stripa dešava se u Londonu, a glavni lik je Dylan Dog, detektiv noćnih mora i nekadašnji policajac Scotland Yarda. Dylan je bivši alkoholičar, vegetarijanac, pati od morske bolesti i boji se aviona i visina. Sanjar je, što je jedan od glavnih razloga napuštanja Scotland Yarda, kako bi bio istraživač noćnih mora. Kao što sam kaže: "Bio bi jedini takav istraživač, dakle, i najbolji".

Također, veliki je zavodnik, do te mjere da skoro svaki broj ima novu djevojku, mada su se u njegovu srcu zadržale samo tri: Morgana, Bree Daniels, te Lillie Conolly (fanovi obično dodaju Marinu Kimball, kao četvrtu). Dylanova prošlost je maglovita, navodno je on samo reinkarnacija nekog drugog Dylan Doga, a njegov veliki neprijatelj Dr. Xabaras je, navodno, njegov otac, a možda i nije?

Od njegovih prijatelja valja izdvojiti Groucha, koji je dvojnik Groucho Marxa, slavnog komičara iz tridesetih godina. Groucho je uvijek spreman za (ne)podnošljive viceve i uvijek spreman Dylanu dobaciti pištolj u ruke u ključnom trenutku. Nadalje, tu je i Inspektor Bloch, Dylanov šef iz policijskog doba, a i njegova očinska figura. Tu su i glupi policajac Jenkins, groteskna hiperbola svih viceva o policajcima i lord H.G. Wells, genijalni izumitelj, naučnik, lingvist i još mnogo toga.

Za razliku od ostalih junaka iz Bonelli kuće, Dylan nema veliku galeriju zlikovaca. Tu vrijedi izdvojiti: dr. Xabarasa, ludog naučnika koji traga za besmrtnošću, Smrt, koja je sveprisutna u serijalu, ali se u nekoliko navrata javljala i kao lik, Nevidljivog Čovjeka, serijskog ubojicu poznatom po bijelome kišnom mantilu, a kojih je bilo nekoliko, Grozu Strašnog, neku vrstu duha koji obitava u tami i koji se priziva mržnjom, još jednog serijskog ubojicu, Ružičastog zeca, Dylanovu verziju Duška Dugouška sa ubilačkim tendencijama i bizarnim rasponom oružja, od dinamita do nakovnja…

Koliko je poznat u svijetu i šta kaže autor

Dylan Dog je najvrsniji londonski stručnjak za fenomene onostranog. Najveći problem u realnosti i njemu i njegovu autoru je što je u Londonu i Velikoj Britaniji malo ko za njega čuo, iako su mu avanture širom svijeta prodane u više od 60 miliona primjeraka.

Nedavno je britanski Guardian razgovarao sa njegovim tvorcem, nastojeći stanovnike Otoka bolje upoznati sa njihovim fiktivnim sugrađaninom. Tiziano Sclavi nikada nije kročio u Veliku Britaniju, te se u prvom svom intervjuu za neke strane novine ispovjedio kako godinama nije znao ni da fiktivna adresa Dylan Doga, Craven Road 7, uopće postoji u londonskoj stvarnosti, nedaleko od Paddington Stationa. Adresu je najprije osmislio kao posvetu režiseru i glumcu horrora Wesu Cravenu, da bi mu dugo kasnije neki ilustrator, koji je živio u Londonu, rekao kako je Craven Road itekako stvarna ulica.

Sclavi je malo vidio svijeta, zahvaljujući svojem cjeloživotnom strahu od letenja: aviona se panično boji. U Britaniju nije mogao ni tunelom ispod La Manchea jer pati i od klaustrofobije, a to su samo neke od opsesija koje je presadio i svom strip junaku. I nekadašnji alkoholizam je bio lično iskustvo Tiziana Sclavija koje je preslikao na papir, umjesto terapije.

Ispovjedio se kako je stripovski, imaginarni, London u koji je smjestio Dylana Doga u početku morao improvizirati, oslanjajući se na tek neke od najslavnijih turističkih markacija poput Big Bena i London Bridgea.

Danas je lako: na računaru pronađe fotografiju za scenografiju i proslijedi je crtaču. Adresu svog istraživača je smjestio na obale Temze kao krajnje logičan izbor: gdje je idealnije zamisliti radnju horora nego u zemlji Jacka Trbosjeka, Frankensteina te dr. Jekylla i mr. Hydea?.

"Velika Britanija često je opisivana kao zemlja duhova, vila i misterija", objašnjava “otac” Dylan Doga. “Povrh svega, tu je i magla kao jedan od simbola okultnog, straha. Italija nikad nije bila sinonim za ovakav žanr, premda i tamo ima puno poznatih trilera, no ko bi kupio strip čiji se glavni lik zove umjesto Dylan Dog zove Quagliarulo?” – retorički se pita Sclavi.

Povezanost Dylana Doga i Velike Britanije nije samo stvar početnog žanrovskog odabira: u ovome stripu je još bezbroj filmskih i književnih referenci, počevši od drugog slavnog detektiva koji živi u londonskoj Baker Street 221B, manje od milje daleko od Craven Roada. Kako je Sherlock Holmes svirao violinu, Dylan Dog je dobio u ruke klarinet. I sir Arthur Conan Doyle bio je fasciniran okultnim i paranormalnim, baš kao i njegov talijanski strip-kolega.

Tjelesne crte Dylana Doga nadahnute su britanskim glumcem Rupertom Everettom, koji je 1994. igrao glavnu ulogu u filmu “Čovjek s groblja”, snimljenom prema Sclavijevom romanu Dellamorte Dellamore. Ime detektiva nadahnuto je velškim pjesnikom Dylanom Thomasom, baš kao i umjetničko ime kantautora Roberta Zimmermana (poznatijega kao Bob Dylan).

Za razliku od vječnog metropolitanca iz svoje imaginacije, Sclavi je napustio Milano početkom 2000-ih i preselio na šumovito imanje na samoj švicarskoj granici. Svoj dom danas napušta isključivo ako nekoga od njegovih sedam jazavčara treba voziti veterinaru.

„Više od 20 godina, uz rijetke iznimke, nisam čitao novine niti gledao televiziju", hvali se danas britanskoj publici, nadajući se da će se svijet modernih horora uskoro iz stvarnog života vratiti tamo gdje mu je mjesto: u granice mašte i stripa.

Ipak, ni Dylan Dog nije uspio odoliti zubu vremena. Nakon što je Roberto Recchioni preuzeo uredničku fotelju, od epizode “Duboki svemir”, Dylan je zakoračio u 21. stoljeće. To je dovelo do radikalnih promjena poput nabavke mobitela i računara, Blochovog odlaska u penziju, novog arhineprijatelja, itd. Ipak, jedna od najvećih promjena je strogo insistiranje na kontinuitetu, kao u američkim stripovima. Koliko je ovaj reboot bio uspješan i prihvaćen govori činjenica da je Recchioni nedavno odstupio sa pozicije urednika. Šta će se dalje dešavati - ostaje da vidimo.

Dylan Dog iz Zenice

Adnadin Jašarević, književnik, strip autor i direktor zeničkog Muzeja, zajedno sa grupom strip autora iz Zenice nedavno je dovršio prvu epizodu stripa o Dylanu.

“Cilj nam je bio“, kaže Jašarević, “da ispričamo neispričane priče kojih se Sclavi nije sjetio“.

U tome su sada i uspjeli i prva knjiga biće objavljena naredne godine u ediciji “Stope vremena”.

"Cilj je bio da Dilan Doga prikažemo i iz drugog ugla. On je ovako i talijanski i bosanski.To je pravi način za povezivanje kultura, u ovom slučaju talijanske i bosanske”, smatra Jašarević.

Adnadin Jašarević je autor većine scenarija, a ujedno i crtač zajedno sa Zdravkom Cvjetkovićem, Besirom Maglićem, Adinom Kadrićem i Adijem Džidićem, starim i novim članovima Zeničke škole stripa.

“Nadamo se da ćemo osvjetlati obraz, ne samo Zenici nego i Bosni i Hercegovini kada se ova knjiga nađe u rukama čitalaca ali i samom izdavaču ovog stripa Bonelliju, autoru Sclaviju te brojnim svjetskim zvijezdama stripa koje godinama iscrtavaju stripove Dylana Doga“.

O Jašarevićevoj verziji Dylana i podvigu zeničkih autora ćemo još pisati kada strip izađe iz štampe.

Dylan u drugim medijima

Po pitanju multimedijalnih izleta, Dylan Dog je doživio dvije filmske verzije i dvije video igre.

Prvu filmsku verziju smo već spomenuli - “DellaMorte DellAmore” Michelea Soavija iz 1994. godine. U pitanju je adaptacija Specijala 3 - “Crni užas” (u izdanju iz bivše Jugoslavije preveden kao “Smrt, ljubav, smrt”), iz kojeg su izbačeni Dylan Dog dijelovi, čime je film zapravo film o Dylanu Dogu bez njega. Glavnu ulogu igra Rupert Everett.

Drugi film je “Dead of Night”, sa Brandonom Routhom u glavnoj ulozi, a koji se pokazao tolikom katastrofom da nećemo više trošiti slova na njega.

Što se video igara tiče, u pitanju su dvije point’n’click avanture iz sredine 80ih, adaptacije epizoda “Ubice” i “S druge strane ogledala”. Nažalost, za njihovo igranje je potrebno znanje talijanskog jezika, budući da nikad nisu doživjele englesku verziju.

Također, nedavno je izašao i crossover Bonellija sa DC Comics, gdje se Dylan udružio sa ni manje ni više - Batmanom!

Vrijedi spomenuti da se već nekoliko godina priča o seriji Dylan Dog za američko tržište, koju će producirati reditelj Aquamana - James Wan.