100 godina od genocidnog pohoda nad Bošnjacima Šahovića, izvršenog zbog lažne optužbe

Ne postoji zločin na ovdašnjim prostorima sličan onom koji je izvršen prije 100.godina nad Bošnjacima Vraneške doline, nedaleko od Bijelog Polja u Sandžaku.

Jesenje jutro 07. novembra 1924. godine, osvanulo je sa maglom i vlagom. Dvojica ljudi, jedan jašući na konju, a drugi idući ispred njega pješke, vraćali su se prema Mojkovcu iz sela Barica, uskim planinskim putem, koji je vijugao kroz bukove šumarke spajajući Šahoviće sa Mojkovcem.

U trenutku kada su se putnici našli na jednom proplanku sela Obod na prevoju Cer, odjeknuli su puščani hici koji su smrtno ranili krupno tijelo Boška Boškovića, rezervnog pješadijskog poručnika i inspektora Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca za Crnu Goru, u penziji. Njegov rođak Mileta Bošković, koji ga je pratio na putu, uspio je samo da vidi kako se krupno Boškovo tijelo svalilo sa konja i ostalo da leži na zemlji. Boško je izdahnuo samo nekoliko trenutaka kasnije, a Mileta preživio.

BOŠKO BOŠKOVIĆ

Boškovićeva sahrana je obavljena na Mitrovdan 09. novembra 1924.godine, pored crkve u Poljima od Mojkovca, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2. 000 ljudi, što je i najveća sahrana ikad zapamćena u tom kraju. Za ubistvo Boška Boškovića lažno je odmah optužen Jusuf Mehonjić, sandžački komita iz sela Grnčareva i Amir Muslić iz sela Muslići kod Šahovića, inače Boškovićev pobratim.

Mehonjić, tada nije uopće bio na tom prostoru, jer je upravo tada, uz pomoć komitske čete mula Agana Kojića iz Plava, prešao na teritoriju Albanije i pod vodstvom Bajrama Curija, pridružio se pobunjenim Albancima, te kao komandant jednog bataljona vodio borbe protiv Ahmed-bega Zogula i njegovih pristalica. Nа sаhrаni Boškovićа, poglavar bjelopoljskog sreza Nikodin Cenović iz Berana, sin Avra Cemovića (jednog od predvodnika velikog zločina nad Bošnjacima i Albancima Plava i Gusinja 1912.-1913.godine), pozvаo je nа osvetu.

Cemović je na sahrani nad odrom Boškovića rekao: „Crnogorci, suzama i lelekom se ne žali Boško. Imate odriješene ruke da svećate Boška. Na 24 sata vam ja dajem odriješene ruke. Žandarmerije se zaključavaju i naredna 24 sata žandari se neće nikuda kretati. Kunem ti se pobratime, ja ću te osvetiti“.

SPOMENIK BOŠKOVIĆU NA MJESTU POGIBIJE NA PLANINI CER

Noću između 09. i 10. Novembra 1924.godine, krenulo je preko 1.000 „crnogorskih osvetnika“ na bošnjačka sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije razoružale tadašnje vlasti i pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Napad je izvršen pred noć i tokom noći, tako da je ubijen veliki broj stanovništva. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način.

Zavisno od izvora i autora, najčešće se spominje podatak da se broj nevino ubijenih Bošnjaka kreće u rasponu od 600-900, među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca.

Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja sa bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske "Pravde" iz 24. novembra 1924. godine:

"Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj stanici (prvu na području pljevalskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju, ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesec dana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću..."

Književnik Marko Vešović, koji je rođen u selu Pape kod Šahovića, opisao je da se sjeća priča svojih roditelja o tome „kako su njihove komšije Bošnjaci poklani i bacani u nabujalu rijeku Ljuboviđu sa mosta Grujčin, te da njegov otac dugo nije puštao goveda da piju vodu iz ove rijeke“.

MARKO VEŠOVIĆ

Autobiografsko svjedočanstvo partizanskog narodnog heroja Milovana Đilasa, ispričano u djelu „Besudna zemlja“, čije je prvo izdanje objavljeno u Londonu 1958. godine na engleskom jeziku, još uvijek predstavlja osnovu na koju se naslanjaju ili su se oslanjali rijetki istraživači ovog nedovoljno istraženog zločina.

U «Besudnoj zemlji» Đilas potresno priča priču koju je čuo od svog oca Nikole, inače oficira, učesnika u napadu na Šahoviće. Značaj Đilasovog svjedočenja sadržan je u nekoliko bitnih odrednica. Svjedočio je protiv svog oca, koji je bio direktni učesnik pokolja. Pripadao je narodu koji je prešutkivao zločin i iz čijih redova su poticali počinioci, i bio je prvi Crnogorac koji je javno progovorio o ovom događaju.

“Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno... Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan...

Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, izašao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što se sjekirom obore, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi.... Djeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata... Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo... Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje.

Oni su imali namjeru da ga strijeljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo.

Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa. Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška Boškovića, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka" - piše Milovan Đilas. U novijim izdanjima ove knjige štampane u Beogradu, ovaj dio teksta je s namjerom izbačen.

“BESUDNA ZEMLJA“ MILOVANA ĐILASA

Prema popisu iz 1921.godine, neposredno prije pokolja, na tom području živjelo je 2.755 Bošnjaka i to 1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima. Najsvirepiji i najpodmukliji pokolj u Šahovićima uzrokovao je potpuno iseljenje bošnjačkog stanovništva, najvećim dijelom u Tursku. Dio njih naselio se u Pljevljima, Sarajevu i istočnoj Bosni.

Preko 100 porodica je uspjelo da izbjegne smrt i naselili su se oko Brčkog: u Islamovcu, Čeliću, Maoči, Rahiću... Preko 140 porodica je otišlo u Tursku, a neki su se čak zaustavili i nastanili u Siriji, Libanu, Jordanu i Palestini. Potomci Bošnjaka iz Šahovića sa prezimenima Hasanbegović, Muslić, Balijagić, Babajić, Fazlagić, Fazlović, Mešalić, Grobović,Ljuca, Alomerović, Suljević, Ljaljić, Drndar, Šahović, Sadiković, Dautović, Adilović, Vrpljanin, Kalić, Duvelović, Čokorlia, Dućević, Mehonjić..., žive širom regiona i svijeta.

Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci na tuđoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i islam, Crnogorci su porušili obje džamije, a naziv mjesta promijenjen je u Tomaševo po Tomašu Žižiću, narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata. Ovaj pokolj karakterističan je po tome što se dogodio u mirnodopskim uvjetima u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i po tome što niko za njega nije odgovarao.

BOŠNJACI ŠAHOVIĆA ODLAZE U MUHADŽERLUK

Skoro da nije postojao mještanin ovog kraja koji nije znao da su Boška Boškovića ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca.

Njih je, po najčešćoj verziji, angažovao Boškovićev glavni politički rival i lični protivnik Dimitrije Bulatović, učitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog učitelja je bila da mu se osveti radi pogibije svojih rođaka Bulatovića iz Rovaca, za koju je Bošković bio odgovoran. Navodno, Bošković je Dimitrija ošamario kod crkve Ružice na Sinjajevini. Dimitrije mu je tada rekao: “Ovo ti neću zaboraviti“.

Crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca, ubijeni su 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Moračkog manastira.

TIJELA UBIJENIH BRAĆE BULATOVIĆ

Harun Crnovršanin u svojoj knjizi "Sinovi Sandžaka" navodi činjenicu da se današnji stanovnici Tomaševa (Šahovića) žale „kako ne mogu mirno da spavaju, oni danas "čuju" ezan iz temelja porušene džamije, a i muška djeca im se često rađaju kao bogalji“.

Crnogorski historičar Novak Adžić bez imalo dilema smatra „da se u Šahovićima radi o nekažnjenom zločinu genocida, koji nije počinjen iz motiva krvne osvete, već sa očiglednom namjerom da se istrijebi muslimansko stanovništvo iz tih krajeva.“

Također, akademik Šerbo Rastoder, autor knjige „Kad su vakat kaljali insani - Šahovići 1924.godine“, tvrdi da po sadržaju i karakteru ono što se dogodilo u Šahovićima, može se nazvati samo jednom riječju-genocid. Genocid u Šahovićima kod Bijelog Polja je često spominjan u historiografskoj litereturi iz više razloga: Prvi je taj, što je počinjen u vrijeme mira, jer se najveći broj zločina uglavnom događa tokom ratova.

Drugo što je počinjen u jednoj državi Kraljevini SHS, koja je formalno posjedovala sve organizovane institucije savremene države, koje su se morale odrediti prema zločinu. One su izabrale šutnju, što za državu može samo značiti solidarisanje sa zločincima.

Treći je razlog surovost sa kojim je zločin počinjen. Četvrti razlog su posljedice. U njima se i prepoznaje smisao zločina genocida. Izvršeno je etničko čišćenje ovog prostora od bošnjačkog življa, osuđeno od osvetnika da ispaštaju grijehove vijekova, taložene u mitsko guslarskoj svijesti o svetoj dužnosti istrage poturica.

AKADEMIK ŠERBO RASTODER

Nekada Šahovići, danas Tomaševo, nemaju ni jednog Bošnjaka, niti džamije, ni mezarja... Danas je Tomaševo podsjetnik na odnos države, kraljevine SHS spram Bošnjaka i simbol burne, tragične, ali i temeljno skrivane historije Bošnjaka.

Crna Gora se nikada nije suočila sa ovim velikim nekažnjenim zločinom, a u rijetkim spominjanjima uhodanom stazom lansira se laž u kojoj se minimiziraju i lažiraju razmjere zločinea, a kao ključni povod uzima se osveta za ubistvo Boškovića. I nikada se ne spominje da to ubistvo nisu počinili Bošnjaci, iako su ga preskupo platili.