Zemaljska Srbija će i dalje poraze u pobjede pretvarat

Proces poricanja je karakteristika velikosrpske ideologije. Poricanje je počelo s početkom zločina i nije karakteristika samo posljednjeg genocida nad Bošnjacima. Što se tiče ideologije, poricanje je jedan od njenih glavnih elemenata. Poriču se nacija, jezik, historija i sve ono što predstavlja neodvojivi dio identiteta Bošnjaka.

Stojan Novaković, onaj isti što je govorio da se od početka 19.stoljeća u Srbiji „vrši generalno trebljenje Turaka iz naroda“, napisao je oporuku Srbima: “Kako da povratimo slavu Srbije? Nikako oružjem, samo perom. Borba knjigom i perom dobija prevagu nad ratnim junaštvima.“

STOJAN NOVAKOVIĆ

Srpski književnik Milan Miličević će zabilježiti 1871. u svom Dnevniku, koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen, sljedeće: “Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun.“ Istina ostaje istina čak i onda kad neki u nju ne vjeruju, laž će uvijek ostati laž i kad mnogi u nju vjeruju. Neki profesori“Odseka za istoriju“ na Beogradskom univezitetu, na temu “Srbi i srpska istorija“, otvoreno studentima govore što je stvarna historija, a što proizvod insinuacija određenih srpskih “naučnika“. Preporučuje im se da realnu historiju prešute “u ime viših državnih interesa“, a da prezentiraju ovu drugu koja je mnogo šarenija i pristupačnija slušateljima. Shodno tome srpski vojnik je najhrabriji, on je nepobjediv, a srpska vojska je u svakom ratu pobjednik.

Akademik Abdulah Sidran smatrao je „da postoji velika opasnost da našu historiju u budućnosti pišu oni koji su nas ubijali jer im veliku pomoć u tome pružaju sluge antibosanske politike“ i dodaje: „Događa se strahovita medijska bitka, rat za interpretaciju događaja iz 1992-1995. Ono 1992. i 1993. se nije moglo zvati ratom, to je bila agresija, o tome govore brojčani podaci o žrtvama, od ukupnog broja žrtava su civilne žrtve 98 odsto su Bošnjaci. Rat u Bosni je počeo u septembru 1995. i čim je počeo odmah su ga zaustavili. Do tada je to bilo klanje naroda u direktnom tv prenosu za cijelu planetu. Da bi se nešto zvalo ratom moraju biti ispunjeni neki važni elementi, među kojima je postojanje regularnih vojnih formacija najvažniji, takoreći "uslov bez koga se ne može".

Država, članica Ujedinjenih nacija, Republika Bosna i Hercegovina, takvih formacija nije imala, a njihovo rađanje - od spontano nastalih i nepovezanih lokalnih grupa i grupica - trajalo je barem dvije godine, do nastanka nečega sto je ispunjavalo uslove da se zove državnom vojskom. Nakon okončanja tog procesa, tokom 1995. godine, ta je formacija dostigla sposobnost organiziranog ratnog djelovanja i počela oslobađati vlastita okupirana područja. Pobunjeničke snage dviju separatističkih vojski od totalnog vojnog poraza spasila je intervencija svjetskih sila. O tome ni u nauci, ni u memoarskoj publicistici nikakvoga spora nema. A dopušteno je i sebe i druge lagati do Sudnjega Dana. To što se zove rat nije se završilo, nije dobilo pobjednika, ali se može se dogoditi za 20.godina, da pobjednik toga rata postane onaj čija interpretaciji rata pobjedi medijski, naučno. Historijski, planetarno. Rat za Bosnu nije završio.“

AVDO HUSIENOVIĆ I ABDULAH SIDRAN

Najdokumentovaniji genocid pokušava se svesti na elementarnu nepogodu. Ispadne, da su Srbi jedini narod u historiji, koji se branio opkoljavanjem gradova, sela, granatiranjem civila i masovnim ubijanjem i silovanjem u logorima, skrivanjem stotina masovnih grobnica... U svojoj borbi „da ne nestane“, počinio je genocid. Zanimljivo je kako i koliko se Beograd, licenciran na mržnju, nakon Dejtonskog sporazuma muči da opravda zašto su morali da pobiju tolike Bošnjake po Bosni. Laž je sjeme za novo zlo. Zlo koje se ne pamti ono se i ponavlja. Pretvarati historijske poraze u pobjede ili u frustracije mržnje, prijetnje i osvete, već smo iskusili i proživjeli na ovim našim prostorima. Obrtati istine u laži i od laži praviti historijsko pamćenje, također smo iskusili. Pamtiti nedogođeno, a zaboravljati dogođeno.

Drama opstanka, u životima Bošnjaka nikad ne prestaje. Pored toga što su apsolutni šampioni svijeta u zaboravu, Bošnjaci su jedini narod u svijetu koji se neprestano pravda, izvinjava, bez da je kriv, izvinjava se svojim zločincima što je uspio preživjeti genocid. Bošnjaci su narod kojeg je kriza identiteta, i kompleks niže vrijednosti, poharao ko epidemija.

Bošnjaci jedini govore o nužnosti pomirenja, "zakopavanja" ratnih sjekira, okretanju budućnosti, iako se nisakim nisu svađali, nisu nikoga napali, nisu počinili genocid i agresiju, nisu ostavili iza sebe masovne grobnice. Kad žrtva traži pomirenje sa onima koji su nad njom izvršili genocid, to nije poziv na pomirenje već neobjašnjivo poniženje.

Novinar Jusuf Trbić konstatuje da se „čuda Srbima događaju već dugo“ i prisjeća se čuvenih istupa slikara Milića od Mačve. Na (još jednoj) istorijskoj sjednici Skupštine Karadžićevih Srba, održanoj 25. aprila 1993. godine u Bijeljini, kojoj su prisustvovali svi najvažniji ljudi iz politike, kulture, crkve, medija i javnog života, obznanjeno je čudo nad čudima.

JUSUF TRBIĆ

Učinio je to Milić od Mačve, čije je izlaganje saslušano s pažnjom i nagrađeno burnim aplauzom. Uvaženi slikar i veliki mag iznio je na tom skupu u Bijeljini vrlo ozbiljna saznanja o Srbiji kao “pupku sveta”. Svemirom plove dvije tajanstvene magnetne ploče, na kojima je zapisana sudbina svijeta, rekao je on, dok su ga svi vodeći ljudi tadašnje RS slušali s ogromnom pažnjom.

Tamo piše da će, nakon predstojeće velike prirodne katastrofe, na svijetu ostati samo Srbi, koliko može da ih stane pod krošnju jedne šljive, pri čemu je šljiva, valjda, metafora za Srbiju. Elem, Srbi će obnoviti civilizaciju, rekao je mag u dugom, crnom plaštu, a zatim, kako je zapisao Gojko Berić u Oslobođenju, proročanski izjavio: “Ostaće i srpski jezik kao planetarni, jedini jezik kojim se može sporazumijevati s civilizacijama drugih planeta…Srbi će jedini biti u stanju, poslije ove tektonske kataklizme, da obnove novu evropsku civilizaciju, jer raspolažu vasionskom snagom poput Tesline.”

Salom se tada razlegao buran aplauz. Nekoliko godina kasnije, Milić od Mačve je ovu svoju teoriju dopunio:Srbi su, pričao je on, po tajnom zadatku stigli s Marsa, s posebnom misijom, ali im globalna antisrpska zavjera ne dozvoljava da završe ovaj epohalni svemirski program, “već na stalno teraju u ratove i nemire, pa ne možemo valjano obaviti posao po kojemu smo svojedobno poslani s Marsa na Zemlju.”

MILIĆ OD MAČVE

Srbija neće da prihvati odgovornost koju joj nameće historija za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i projektovanje genocida nad Bošnjacima. Srbi neće nikad kazati „pa vidi 90 posto naših je u Hagu, od ukupnog broja osuđenih, vidi šta smo radili.“ Njihova retorika će ostati da se samo Srbima sudilo. Romane će čitati kao historiju. Vuk Drašković je u svojoj knjizi „Isečci vremena“, napisao jednu rečenicu, koja je i najbolja poruka za kraj ovog feljtona.

Drašković piše: “Nema nebeske Srbije i nikad je nije ni bilo, ima samo zemaljska Srbija, a ona bi sve svoje poraze pretvorila u pobede, ne smemo produžavati neprijateljstvo s pobednicima, nikad se Nemačka ne bi oporavila, da je nastavila Hitlerovu politiku i lelekala za ubijenim nacistima.“

KRAJ FELJTONA